(Godine 1589. je kroz naše zemlje na putu za Carigrad prošao Englez po imenu Foks. I on se kretao tada uobičajenim Dubrovačkim drumom – preko Foče, Novog Pazara i Niša…)
Dubrovnik krasan je gradić i vrlo bogat. U ovom gradu ima lijepa crkva koju je sagradio jedan engleski kralj, ali zašto ju je taj kralj sagradio, nismo mogli saznati. U ovom mjestu unajmili smo jednog janičara turske straže da nas prati do Carigrada, plativši za njega i njegovog konja pedeset talira. U ovom gradu spavali smo u kući nekog Engleza, g. Vilijama Robinsona, čovjeka od puno riječi, ali sporog na djelu, jer boravak ovdje ga je tako izmijenio da je postao pravi Sloven po prirodi. Ali on je veoma dobar čovjek na svoj način.
Ovdje smo se opskrbili za put. Kupili smo lonac, začine, hljeb, buter koji nije bio naročito dobar, parmezan, rižu i vino. Vino smo nosili u velikoj mješini od jelenje kože s dlakom okrenutom unutra. Tako smo u duhovski ponedjeljak s trojicom trgovaca iz ovog grada i našim janičarem krenuli put Carigrada; no, trgovci su išli samo do Sofije. U Dubrovniku smo iznajmili i konje kao i čovjeka koji je trebalo da se stara o njima tokom putovanja. I tako smo putovali s dosta muke i tegobnog konačenja sve do sljedećeg petka, ne naišavši ni na kakav grad. Tog dana smo došli u grad zvan Foča; u subotu smo prošli kroz jedan drugi grad, a u nedelju kroz još jedan. Ovi gradovi nalaze se u Dalmaciji. Te nedjelje došli smo u opatiju Svetog Save, gdje su nam dozvolil da spremimo hranu koju smo nosili sa sobom. […] I tako smo lagano napredovali da bismo dvadeset sedmog u mjesecu [maju] prošli pored Novog Pazara, ali u grad nismo svraćali jer je naš janičar rekao da je to lopovsko mjesto u kojem se dešavaju mnoge pljačke i ubistva. Dvadeset devetog prođosmo pored Niša ne svrativiši u taj grad iz istih razloga […]
Napustivši Dubrovnik, koji se nalazi u Dalmaciji, prošli smo kroz Srbiju, Bosnu, Bugarsku i mnoge druge zemlje, u kojima nije bilo moguće naći ni dvije milje dobrog puta u jednom danu. Ljudi u ovim zemljama su vrlo siromašni i prosti, kako u ponašanju tako i u odijevanju. Obično nose kratak bijeli kaput od vrlo grube vune, a obuću prave od komada štavljene kože na kojoj je ostavljena dlaka i koju vezuju za nogu na vrlo ružan način. Onaj ko može da nabavi crvenu kapu, sličnu onoj što je Grci nose, veoma se diči time. U ovim zemljama nema nikakvih kola osim ponekih malih taljiga koje se mogu vidjeti kraj kakve sirotinjske kuće. Oni oru volovima, ali u plug uprežu samo dva mala jadna vola, riđa ili mrka, a zaorana zemlja im izgleda kao da je prekopana ašovima. U ovim zemljama ljudi se dozivaju i jedni drugima prenose poruke i s udaljenosti od tri milje, jer su brda tako visoka, a doline tako duboke da bi trebalo pola dana mučnog pješačenja da se dođe do susjeda koji živi tri milje daleko. Dvanaestog dana [od Dubrovnika] uslovi putovanja su se poboljšali, mada je zemlja i dalje bila brdovita. Odatle smo putovali kolima, ali vrlo lošim, koja su vukla dva bijedna vola. Od Dubrovnika do tog mjesta imali smo konje s drvenim sedlima nalik na samare i dobre ulare od grube predene vune. Nismo mogli jahati više od dvanaest milja na dan, što je u ovim zemljima uobičajeno, čak i pod najboljim uslovima.
(„Mr. Harrie Cavendish, His Journey, to and from Constantionple’ by Fox, his Servant“, ed. by A.C. Wood, Camden Miscellany, Vol. XVII, Camden Third Series, LXIV, Offices of the Royal Historical Society, London, 1940, pp. 13-14; 22-23)
Omer Hadžiselimović, Na vratima istoka, Veselin Masleša, 1989.