Kada su ušli u Stolac, kaže Fahrudin Rizvanbegović, Hrvati su napravili urbicid i kulturocid strahovitih razmjera. Sistematično i programirano su palili sve što je imalo elemente bošnjačke kulture. Minirane su sve džamije: najstarija Sultan-Selimova ili Careva džamija iz 1519. godine, zatim, džamija Alipaše Rizvanbegovića, pod Gradom, džamija Smail-kapetana u Uzunovićima, pa džamija na Ćupriji. Sve su te džamije bile u Gradu. Džamija Alipaše Rizvanbegovića i džamija na Ćupriji pretvorene su u parkirališta, a materijal, nakon miniranja, odvezen negdje kamionima. U okolini Stoca minirane su džamije na Borojevićima, na Pješivcu, na Aladinićima, u Prenju, u Oprečićima, na Rotimlji, u Dabrici, na Rečici, na Bivolju Brdu, na Gubavici, u Višićima i džamija u Počitelju, remek – djelo islamske kulture. Tog, 24. augusta 1993. godine, čuli smo snažnu eksploziju, koja je potresla cijeli Počitelj, cijelu Čapljinu. Nisam zaplakao za svojom Begovinom, kada sam čuo da je izgorjela, ali za džamijom u Počitelju, jesam. Suze su mi same potekle.
I Begovina je bila remek-djelo stambene arhitekture, nastavlja Rizvanbegović. U njoj je izgorjelo 2 hiljade kvadratnih metara stambene površine. Izgorjele su sve musafirhane, sve gospodarske zgrade, čak nijedan zahod, ni ćumez nije ostao. Zapaljena je i Đulhanumina kuća, koja je bila sastavni dio ovog kompleksa, a i sama je kompleks za sebe. U plamenu je nestao i stambeni kompleks “Ada” i to sa obje strane Bregave, pa Žujina ili Šarića-kuća, jedna od najstarijih, ako ne i najstarija u Stocu, pa kuća Aiše Rizvanbegović-plava kuća. Izgorjele su sve kuće oko džamije na Ćupriji, zatim, cijela jedna ulica, sokak Behmenluk, pa Šarića-kuća, umjetnička galerija, zatim, Stara i Nova Tepa, pa svi stari dućani u čaršiji, pa sve kuće oko Šarića-džamije u Uzunovićima: Serdarevića, Mahmutčehajića i Čekrine kuće. Pod Gradom je izgorjela Rizvanbegovića, kasnije nazvana Turkovića-kula, pa sve kuće na Uhtićevini, pa Rizvanbegovića-kuće, a sve su to kulturni spomenici vrhunske kategorije. Uništeno je sve što je činilo urbanističku i arhitektonsku cjelinu Stoca, kulturu življenja vrhunskog kvaliteta. Barbarima nije bilo dovoljno da zapale samo staro, pa su zapalili i objekte moderne arhitekture koji su vrlo rafinirano nastavljali specifičnu stolačku gradnju. Potpuno je izgorio hotel “Bregava”, remek-djelo moderne bosanske arhitekture, djelo profesora Ugljena, izgorjela je, zatim, Gradska kafana i sve moderne kuće, koje su na bilo koji način nasonjene na tradiciju Stoca.
Šta reći nakon svega, kaže Rizvanbegović. Mislim da je romantično pitanje oprostiti ili zaboraviti. Zar ja imam pravo oprostiti? Ko sam ja da oprostim? Oni, koji su ovo radili, moraju od Boga tražiti oprost, jer, ja nemam pravo da im ga dam, a ni zaboraviti ne smijem. Moramo reći istinu, istina je lijek. Znam da će onim čestitim Hrvatima u Stocu biti teško to reći, ali oni je moraju reći. No, bez obzira na njih, mi, Bošnjaci, kojih je danas neznatno u Stocu, a bilo nas je 5 hiljada, mi moramo reći istinu, moramo je reći glasno i sasvim jasno. Oni, koji su ove zločine počinili, moraju odgovarati, a oni koji su to gledali, a nisu imali snage da se suprotstave, moraju se stidjeti. Oni, čestiti ljudi, koji će, dakako, živjeti sa nama u ovom Gradu, živjeće u toleranciji. Drugi put ja ne vidim.
Moje svjedočenje, kaže Behdžet Mesihović, nije upereno protiv Hrvata, ono je protiv hrvatskih nacionalista i, uopšte, protiv nacionalista. Lično mislim da su svi oni koji su digli zastavu pred rat i u ratu, sa usklikom da se okupe samo njegovi, doprinijeli da ovaj rat bude ovakakak kakav je bio.
Jusuf Kadrić, Bošnjaci – žrtve i svjedoci, Savez logoraša BiH, Sarajevo, 2004.