Više godina ima, da se ja bavim oko zemljopisa – geografije – i poviestnice – dogodopisa – moje otačbine, koja, koliko je nesretna i potlačena, toliko je opet nepoznana i neopisana dosad bila. Što god su o njoj dosad pisali inostranci, više bi dolikovalo – tako rekavši – kojoj državi u petomu kraju svijeta, nego Bosni! – Ovomu se nije čuditi: inostranci, koji su po Bosni putovali, što ne znajući jezika i običajah ovdašnjih, što pak zazirajući od straha turskoga, koji svakog inostranca doskoro za uhodu držaše, i ono trkimice što su vidjeli, nisu znali opisati. Bošnjaci pak, koji su mogli, nisu marili, njima je milije znati zemljopis od nove Holandije i Kanade, nego od svoje otačbine. Jedini Oćevac Fr. Pilip Lastrić, nešto malo ali dobro pisao je, i da ga budu drugi slijedili, dosad bi podpunu geografiju i historiju Bosne imali – naša nemarnost jest naš glavni neprijatelj uvijek bio! – Ja sam nastojao što sam bolje znao i mogo izpisati; veći dio Bosne jesam sobom obišo i vidio; gdje nisam mogao doprti, pitao sam vještake od onog kraja, a i prijatelji neki sa svojim dopisima jesu me podpomogli, na čemu im lijepo zahvaljujem! – Kad bih ja uvjeravao moje štioce, da je ovo opisanje podpuno i da popravljanja ne treba, to bi mi na ludost odbili, ja bi bio malouman. Nikakve knjige dosad na svijet nisu izašle, da bolje urađene ne bi mogle biti.
Iz: Ivan Frano Jukić, Sabrana djela I, II, III, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
Citirano u: Ivan Lovrenović, Književnost bosanskih Franjevaca, Svjetlost, 1982.