Vrijednost i ljepota ovog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo nego li na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći.
Priznali bismo da u Bosni ima dosta planina, ali se varaju oni koji misle da su to planine Gelboe. Bosna obiluje ne samo planinama nego i ravnicama, a jedne i druge vrlo su plodne. U Bosni (posebno donjoj, ma šta mi rekli o gornjoj, o kojoj ćemo niže govoriti) nema planina koje nisu bogato protkane krasnim i raznolikom livadama i gajevima. Natapaju ih potočići iz izvora, pa one gode pogledu i razveseljuju srce. Nema rijeke koja s obje strane ne bi bila okružena obrađenim njivama i oranicama – što ravnim što brežuljkastim – i to vrlo rodnim. Ne treba smatrati nevjerovatnim ako se kaže da s nekih planina teku zlatonosne rijeke. O tome neka kažu svoju Epirci, koji, budući da su vješti ispiranju zlata iz pijeska, sa dopuštenjem sultanovim često dođu da se obogate ovim zlatom. Rijeke – ne samo veće nego i gorski potoci – obiluju vrlo ukusnom ribom. Doduše, donja Bosna, suprotno od gornje, siromašnija je vinogradima, ali ne zbog toga što je za njih neprikladna, jer su njezini predjeli vrlo dobri za proizvodnju svakovrsnog vina, već zao što je takvo raspoloženje i volja gospodara koji njom vladaju. Međutim, žitarica, povrća, jabuka, krušaka i drugog voća svake vrste ima u izobilju (ako izuzmeš mali broj onog koje ne podnosi zimsku studen). Bogata je svakovrsnom stokom kao i pašnjacima za njihovu ljetnu ishranu, i livadama odakle se kupi sijeno za zimsku prehranu. Umorni ljudi osvježavaju se na mnogim izvorima vrlo pitke vode, a na dosta mjesta ima kiselih voda. Po mišljenju liječnika što ovuda prolaze i borave na dvoru namjesnika, paše, (kao što je tu kroz više godina bio glasoviti gospodin Dominik Castelli) ove su vode odlične. Po nagovoru tih liječnika dolaze ovamo neki ugledni ljudi iz kršćanskog svijeta, koji smatraju vrijednim ne samo da ih vide nego i da ih piju za svoje ozdravljenje. Ostaju tu po nekoliko sedmica i piju kiselu vodu, a posebno ističu onu što, uz neobično ključanje, izvire kraj rijeke Lepenice, nedaleko gostionice koja je i dobila ime po toj vodi pa se naziva Kiseli han, tj. Kisela gostionica. Sagrađena je na sredini carskog puta između Sarajeva i Travnika; (u ovom drugom mjestu sjedište je carskog namjesnika – paše). Isto tako, na mnogo mjesta postoje i toplice ne samo tople nego naprosto vrele i kipuće vode. Spomenuti liječnici dokazali su izvanrednu njihovu moć i ljekovito djelovanje u bolestima, tako da bi naš vladar dobivao od njih goleme prihode, kad bi se ugledao na kršćanske vladare.
To isto treba reći o rudama. Zaista, koliko je planina i dolina u Bosni toliko se gotovo može naći rudnih nalazišta, istina, neiskorišćenih, zbog tajne državne politike. Usudio bih se reći da u kraljevini Bosni ima minerala svake vrste i teško bih vjerovao da postoji neka kovina koje ne bi bilo u utrobi bosanskog tla. Ipak, u velikim se količinama vadi željezo, izrađuje čelik i izvozi u strane zemlje. Isto tako, ovdje ima, u manjoj mjeri, i arsenovog sulfida i žive.
Napokon, u Gornjim i Donjim Solima i na drugim mjestima nalaze se bunari koji daju obilnu slanu vodu, što se sjaji zelenožućkastom bojom. Kad je prokuhaju na vještački način, daje tako bijelu sol, da je nikad ne bi razlikovao od bijelog šećera da je ne okusiš; takve soli ima na mnogo mjesta. Mnogi su povjerovali da ima mjesta gdje bi se mogli otvoriti rudnici kamene soli, a isto tako i sumpora i različitih kovina, ali politika, kako je već rečeno, onih koji vladaju, nalaže da se o tom potpuno šuti. Ukratko rečeno: Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna. Ipak, kako smo gore rekli, jer se sve to prikriva, kršćanski vladari malo cijene ovo kraljevstvo, koje je i te kako vrijedno. To je stvar dostojna žaljenja! Ili se možda plaše sjene brojnih tvrđava, koje ipak, uz suvremenu vojničku vještinu, (izuzevši vrlo mali broj), nemaju nikakvog značenja.
Iz: Filip Lastrić, Epitome vetustatum Provinciae bosniensis, Mleci, 1765; odlomak iz: Filip Lastrić, Pregled starina bosanske provincije, Veselin Masleša, Sarajevo 1977.
Citirano u: Ivan Lovrenović, Književnost bosanskih Franjevaca, Svjetlost, 1982.