Mak Dizdar. Čovjek dvadesetog stoljeća . Živio je od 1917. do 1971., preminuo u pedesetičetvrtoj. Ni mlad ni star. Na njegovom stećku 19 je ostalo isto, samo su brojevi jedan i sedam promijenili mjesta. Malo znam o njegovom životu, iz šture biografije koja obično ide uz njegove pjesme ne može se saznati puno. Ipak, meni se čini da ga poznajem, i to bolje nego neke ljude s kojima dugo živim i dijelim dane. Zašto? Jednostavno, njegove riječi i stanja kroz koja je prolazio mi nisu strani. Ali to nije sve.
Nedavno sam saznao da mu je pravo ime Mehmedalija. Od Mehmeda i Alije je sastavio pseudonim Mak, i kad god naletim na njegovo ime meni se pred očima pojavi majski crveni cvijet na zelenoj pozadini. Ili više njih. Uvijek vidim divlji mak, nikad ne pomislim na onaj što se kontrolirano proizvodi, koji ima divne cvjetove raznih boja i iz koga se spravlja opijum. Ali to nije sve.
Bio je pjesnik. Sa vremenske distance od četrdeset i šest godina, koliko je prošlo od njegove smrti, to nije tvrdnja o nečijoj vokaciji već istina o jednom postojanju. Pravi pjesnik što u stih stavlja život, a ne lovac na ispraznu slavu i jadna priznanja. Njemu je sudbina puno više namjerila i dala. Poezija mu se nije ugasila. Živi. Njegove su ga riječi nadživjele, i one izlaze kroz pjesme novih pjesnika što pjevaju o ljubavi i smrti, smislu života, radosti i neizvjesnosti… a o čemu bi drugom? Ali to nije sve.
Ima jedna modra rijeka. Vala, ima ih više. Svaki čovjek ima jednu. Možeš pomisliti da je lako pisati o rijeci dubokoj, širokoj… ako si iz Bosne. Drina, Neretva, Una… Slika takve rijeke je u tebi. Kod nas je Vardar uglavnom plitak i mutan. Čak i kad je širi i dublji boje je pjeska. Zato je Crni Drim modar. A Drim ističe iz jezera u Strugi, gdje je Mak Dizdar prvi put javno čitao ovu pjesmu. I po njoj ostade poznat. Ali modra rijeka nije ni jedna od ovih, to je ona što nam dolazi u snu, nema ime, u kojoj nema ni riba ni rastinja. Samo obale i voda, i mi u njoj. Valja nama prijeko rijeke, kad nam dođe vrijeme. Tek tamo uvidimo gdje nas je nosila. I zašto. Ali to nije sve.
Da nije bilo Arsena i Indexa koji su uglazbili Modru rijeku, možda to ne bi bila najpoznatija Makova pjesma. Kažem možda, ne znam. A nije ni bitno. Mak Dizdar nije pisao pjesme da bi se one nadmetale među sobom. Niti sa pjesmama drugih pjesnika. Pisao ih je zato što su morale izaći van njega. I svaki pjesnik to zna. Kažem pjesnik, ne svako. Ipak, meni su najbliži stihovi iz jedne druge pjesme. »Najteža rvanja su i ratovi pravi u samome Biću«.
Ali to nije sve.
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)