Nakon njegove smrti pomislio sam pa, Bože moj, čovjek se može ubiti tako da se neprestano napada, izaziva, maltretira, duševno i emotivno iscrpljuje, što osjetljiv čovjek, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne
Piše: Muhamed Filipović, Avaz.ba
Odavno sam shvatio da čovjek može umrijeti od prevelikog napora i rada. Direktno sam doživio situaciju kada čovjek, radeći preko svake mjere, nastojeći da obavi jedan veoma važan posao, sam sebe ubije. To je bio slučaj s mojim prijateljem i poznatim našim osmanistom, rahmetli Hazimom Šabanovićem.
Hazim je bio, što se kaže, radoholočar. Veoma je mnogo radio. Želio je da uradi sve što je moguće na osnovu onoga što je tada bilo dostupno, to jeste na osnovu osmanskih izvora koji su glavni izvori za proučavanje bosanske historije između 15. i 20. stoljeća.
Hazim Šabanović umro je radeći za stolom
Hazim je, radeći naporno, nastojao da završi jedno veoma značajno djelo, identifikaciju svih naših pisaca koji su zabilježeni u turskim dokumentima, čija se djela čuvaju u turskim arhivima i institucijama i čiji se radovi mogu naći u različitim zbirkama, takozvanim teskerama, koje su objavljivane i pisane još u vrijeme Turaka.
Naime, do Hazimovog poduhvata mi smo imali slučajne osvrte na osnovu nekih zapisa, dokumenata, ograničenih uvida u tada dostupnim arhivima i to je ono što je uradio Bašagić, Handžić ili što je uradio Kemura…
Međutim, nismo imali na temeljima izvora evidencije i pregleda autora koji se zaista mogu smatrati autentičnim autorima značajnih djela, a koji su po porijeklu i svom izričaju, po svom vlastitom imenovanju, bili Bošnjaci. Iz njegovih istraživanja nastalo je njegovo djelo „Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima“. To je prvo kod nas sistematski istraživano i pisano djelo o ovoj temi.
Nažalost, rana smrt Hazima je spriječila da svoj plan izvrši. Detaljan uvid u sve moguće osmanske izvore nije ostvaren, tako da je njegovo djelo ostalo nedovršeno. Redigirao ga je jedan njegov nasljednik Ahmet Aličić, ali ono što je ostalo kao njegov učinak rada predstavlja do sada najznačajniji doprinos u toj oblasti.
Hazim je umro radeći za stolom u jednom stambolskom hotelu, koristeći dan i noć kako bi što više materijala obradio i što više stvari iznio na vidjelo, a kako je prije toga već bio doživio infarkt i nije obraćao pažnju na potrebu da umjereno radi, a pogotovo da se odrekne nekih stvari kao što je, naprimjer pušenje, on je, nažalost, radeći za stolom preselio, tako da sam tada doživio slučaj da čovjek ubije sam sebe radeći.
Maltretiranje velikog književnika
Međutim, ono što je mene posebno iznenadilo i šokiralo je jedan drugi slučaj. Kad je bila dženaza Hazimu efendiji, a on je pokopan u njegovom rodnom mjestu Porječani kod Visokog, dženazi smo prisustvovali i Mak Dizdar i ja, čini mi se jedini od sarajevskih književnika, odnosno sarajevskih javnih radnika. Ostalo su bile njegove kolege, jer je trebalo do Porječana prijeći cijelo polje visočko i most preko Bosne kako bi se došlo u rodno mjesto Hazima Šabanovića i obavila sahrana na mjesnom mezarju.
Idući toga dana tim prilično dugim poljem prema ćupriji koja vodi preko Bosne, primijetio sam da Mak Dizdar teško hoda.
On se prihvatio za moju ruku i, pošto je malo kišice škropilo, nosio sam kišobran kako ne bismo pokisli pa sam stoga osjetio težinu u njegovom hodu. Pitao sam ga: „Mak, je l’ se ti ne osjećaš dobro?“, na što mi je on odgovorio: „Ne osjećam se nikako dobro“.
Pitao sam: „Je l’ imaš neke tegobe specifične, boli li te nešto?“, na što mi je on odgovorio: „Pa nemam neke specifične i posebne teškoće, ali se osjećam malaksao, težak. Teško mi je hodati, zamaram se brzo, a osim toga, neki dan sam prilikom boravka u Stocu osjetio neko stezanje u prsima, tako da je to jedino što mi je bilo izrazita tegoba. Međutim, nisam na to obraćao pažnju, smatrao sam to znakom umora.
„Mora da te nešto muči, rekao sam“, na što je on odgovorio: „Kako me neće mučiti, moj Tunjo, evo pola godine sam predmet progona jedne grupe mladih srpskih književnika koju predvodi Rajko Nogo. O meni pišu najveće gadosti, izmišljaju moje lopovluke, diskriminaciju prema srpskim književnicima, posebno mladim, optužuju me da sam oteo ljudima stan, da sam svoga sina uselio u stan u kojem sam živio sa ženom, uzeo tuđi stan, a ja nisam uspio da objavim nijedan demanti. Nijedna novina koja objavljuje svaki napad na mene kao što su „Politika“, „Duga“, „Nin“, pa i „Oslobođenje“, nikad nije htjela objaviti nijedan moj odgovor.
To me dvostruko boli. Boli me činjenica da me ti ljudi koje sam ja izdašno pomagao i objavljivao njihove radove, bez obzira na to da li odgovaraju standardima časopisa koji sam želio voditi, nego želeći da ih promoviram, da me ti ljudi na takav način maltretiraju. Pa i to da me u rodnom mjestu, u sredini koja me proglasila najvećim svojim pjesnikom, do sada niko nije uzeo u zaštitu od takvih napada“.
Ne ubija se samo sredstvima, nego i postupcima
Ja sam ga počeo tješiti, rekao sam nemoj previše da daješ značaj, na šta je rekao: „Kako neću davati značaj kad je stvorena jedna ružna atmosfera u Sarajevu, čak mi je atmosfera ušla u kuću, jer su i djeca i žena počeli da me pitaju – pa zaista, Mak, značiš li ti išta ovdje u ovom svijetu, među ovim ljudima, ovdje u Sarajevu – tako da mi to veoma teško pada“.
Nije prošlo mnogo vremena kad me nazvao jedan književnik i jedno poslijepodne rekao: „Tunjo, umro je Mak Dizdar“. Ja sam se prenerazio, to me strašno pogodilo. Kažem: „Kako umro?“. „Pa umro“, kaže. Rekoh: „Kad se to desilo“, pa kaže „prije pola sata, od infarkta“. Tada sam prvi put pomislio pa, Bože moj, čovjek se može ubiti na taj način da se neprestano napada, izaziva, maltretira, da se duševno, emotivno iscrpljuje, zapravo da se dovodi u situaciju frustracije i stresa koji čovjek koji je osjetljiv, pogotovo onakva dobričina velika, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne.
Tada sam prvi put pomislio „ubijanje je najrazvijenija djelatnost ljudska“. Stvaranje sredstava za ubijanje, i masovno i pojedinačno, je najproduktivnija i najnaprednija industrijska i naučna istraživačka djelatnost u svijetu u kojem je ubijanje nešto što se usavršava u svim svojim oblicima. Ne samo ubijanje sredstvima, nego ubijanje postupcima.
Prema tome, u svijetu u kojem se proučavaju metode ubijanja ljudi, koje sadrže taj element da čovjeka dovodimo u situaciju kada on sam sebi, što se kaže u nas dohaka, jer ne može da izdrži pritisak koji se na njega svaljuje, nije nikakvo čudo da se dešava takvo nešto kao što je, evo, smrt jednog velikoga pisca. I to u sredini koja je, kad se trebalo hvaliti činjenicom da imamo najznačajnijeg pjesnika toga momenta u bivšoj državi, pustila toga pjesnika da bude izložen napadima koje normalan čovjek, pogotovo osjetljiv čovjek kakav je bio Mak Dizdar, nije mogao podnijeti.