Mak Dizdar – partizanski ilegalac, boem, genij

0

Tokom svih godina fašističke okupacije zemlje Dizdar je tvrdoglavo i prkosno šutio, odbijajući na bilo koji način biti saradnik okupatorskog režima.

Piše: Jasmin Agić, Aljazeera

Samo naizgled doima se da je djelo Maka Dizdara u potpunosti poznato i valorizirano, a njegovo mjesto u kanonu bosanskohercegovačke književnosti trajno određeno. Ali, taj osjećaj je krajnje varljiv i svako fundamentalno propitivanje Makove književne zaostavštine dovodi tragaoca do otkrivanja razočaravajuće istine. Njegov bogati i raznorodni pjesnički opus u percepciji šire javnosti reduciran je na njegovu najpoznatiju liriku, onu iz zbirke Kameni spavač, čime je učinjena nepravda pjesnikovoj umjetničkoj neponovljivosti i originalnosti. Dizdar je pisac nevjerovatno bogatog pjesničkog opusa u kojem spomenuta zbirka zaista figurira kao najsjajniji izražajni vrhunac, ali poezija Kamenog spavača nije slučajnost, nije poetski incident, već je to, u suštinskom smislu, kraj jedne cjeloživotne potrage za savršenim oblikom poetskog kazivanja.

Nije slučajno, kao važan orijentir u razumijevanju Makovih pjesničkih potraga, navođena činjenica da je rođen u Stocu, u Hercegovini, jer ta će se mediteranska osebujnost karaktera ispoljiti u njegovom djelu kao znamen identiteta. I dok je u borbama za umjetničku i društvenu afirmaciju nerijetko lutao u svojim intimnim samoopredjeljenjima, tu mediteransku obavezu da poeziju definira kao vrhunac ljudskog doživljaja kosmosa Dizdar nikad nije dovodio u pitanje. Njegovi politički stavovi, javno djelovanje, kompleksni ideološki svjetonazori bili su uvijek podređeni potrebi da se u jezičkim magnovenjima traži najoptimalniji izraz unutrašnjih nemira i sumnji. Rodni Stolac napustio je još kao dječak, a sarajevske gimnazijske dane pamtit će kao ono sretno mladalačko doba sazrijevanja ličnosti i tijela. Treba reći i da je rano ostao bez oca Muharema, koji se ranjen vratio iz bitaka Prvog svjetskog rata, bolovao u samoći preživljenog užasa, a onda umro ostavljajući svom sinu Hamidu da brine za duhovni odgoj mlađeg Maka – zadatak koji je stariji brat ispunjavao savjesno i požrtvovano.

Porodična tragedija

Želja za upoznavanjem i osvajanjem obzora poznatog svijeta javila se kod Maka još u vrijeme najranijeg mladalaštva, a potreba da na svoje unutrašnje nemire odgovori krikom umjetničke kreacije ispoljila se već u dobi od 19 godina, kad objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć. Strogih stihova, koncizna u poetskom govoru, ta je zbirka nagovijestila dolazak velikog pjeničkog genija, etabliravši u međuratnu književnost jedan posve nov i inovativan poetski prosede. S Makovom pojavom počinje se u bosanskohercegovačkoj pjesničkoj praksi oslobađati zatomljeni modernistički osjećaj svijeta i ta je zbirka, više od drugih pojava društvene fenomenologije, naslutila duboki unutrašnji užas kolektiva koji je, odbacujući tradiciju kao mjerilo ontološke vrijednosti, stidljivo počeo stupati u svijet modernosti.

Do izbijanja Drugog svjetskog rata Dizdar se uspio afirmirati kao novinar i književnik pišući za najuglednije bosanskohercegovačke novine i časopise. Živi skromno boreći se svakodnevno sa siromaštvom, prinuđen pisanjem zarađivati za održavanje gole egzistencije. No, nikad ne posustaje duhom, ne očajava, ne pada u teška melanholična stanja psihičke iscrpljenosti jer negdje duboko u sebi vjeruje da će njegove ideje o poeziji jednom biti prepoznate kao istinski estetski novum. Okupacija zemlje zatječe ga u stanju intelektualne usijanosti i velikih životnih planova. Već 1941. ženi se Senijom Dedić i donosi sudbonosnu odluku, koja će pokazati da su mu lično poštenje i ljudski integritet važniji od malograđanskog komfora i varljive umjetničke slave.

Tokom svih godina fašističke okupacije zemlje tvrdoglavo je i prkosno šutio, odbijajući na bilo koji način biti saradnik okupatorskog režima. A čim mu se ukazala prilika, zajedno s bratom Hamidom postaje član ilegalnog partizanskog pokreta. Svoja znanja i intelektualna umijeća stavlja u službu Narodnooslobodilačke borbe jer vjeruje da rasni zakoni i država utemeljena na uništenju naroda predstavljaju iskonsko zlo. Tokom Drugog svjetskog rata doživljava prvu veliku porodičnu tragediju, a ustaško hapšenje majke Nazire i sestre Refike, koje će biti deportirane u Jasenovac, cijelog života pamti kao težak i nenadoknadiv gubitak.

Društveni ugled i politički progon

U poslijeratnim godinama Mak dobija neku novu i neobjašnjivu stvaralačku energiju, koju nadopunjuje neumornim društvenim i javnim radom. Radi kao novinar i urednik u Tanjugu, a zatim u Oslobođenju, nakon čega se upušta u proces stvaranja preduzeća “Seljačka knjiga”, koje ubrzo izrasta u izdavačkog giganta “Narodnu prosvjetu”, gdje djeluje kao urednik i glavni urednik cijelu deceniju. Krajem ‘50-ih, nakon što na vlastitu odgovornost, a suprotno direktivama socrealističkih komesara u kulturi, donosi odluku da se roman Bihorci, tada još neafirmiranog pisca Ćamila Sijarića, proglasi najboljim jugoslavenskim romanom, gubi posao, a preduzeće koje je godinama stvarao naprasno se gasi. Iznenada postaje ozloglašena ličnost, a birokrate novog društvenog sistema zaboravljaju njegove ratne zasluge i žrtve koje je položio u borbi za slobodu. Iznova se suočava s materijalnom oskudicom, samo što se sada ona ukazuje kao nesavladiva neman i golema životna nedaća. Više nije u godinama mladalačkog idealizma i sada je, osim o sebi, prinuđen brinuti i o svojoj porodici: supruzi Seniji i sinovima Murkelu, Enveru i Maji.

Desetak godina Dizdar će kontinuirano raditi na izgradnji pjesničkog izraza nastojeći izdjelati poeziju koja će u savršenoj estetskoj mimezi govoriti o pjesnikovim najintimnijim sumnjama i metafizičkim dilemama. Poema Plivačica prvi je blistavi poetski dragulj proizašao iz Makove jezičke laboratorije, a krunski biser te pjesničke ogrlice bit će knjiga pjesama Kameni spavač. Sve ono što je Mak “odsanjao” između ta dva prijelomna trenutka svog poetskog stvaralaštva mora biti shvaćeno kao neponovljiva umjetnost genijalnog nadahnuća i titanskog rada. Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu knjige su u kojima Dizdar spaja ljepotu klasičnog poetskog izraza s fenomenima nove osjećajnosti; Minijature i Ostrva knjige su preciznosti, ekstatičnosti i strogosti istovremeno.

A onda dolazi Kameni spavač, knjiga koja će potresti književnu zajednicu Jugoslavije inventivnošću, originalnošću i neviđenom osebujnošću. Prinuđen živjeti pomalo na marginama društvenih zbivanja, Mak je shvatio da u potrazi za nadahnućem mora ići dalje od onog očitog i normiranog u umjetnosti. Razumio je da ta potraga mora biti usmjerena prema historiji i zavičaju i baš je na mjestu gdje se emocije doma spajaju s kulturom prošlosti pronašao toliko žuđenu inspiraciju. Kultura i umjetnost srednjovjekovne Bosne predočile su se Maku kao iskonsko pravrelo motiva, ideja i sadržaja, a prerađene u njegovoj senzibilnoj svijesti, te slike nestalog svijeta izronile su u njegovoj poeziji kao živi odjek jednog neuništivog postojanja.

Srednjovjekovna Bosna

Fasciniran kulturom srednjovjekovne Bosne, Mak piše i knjige Stari bosanski epitafi i Stari bosanski tekstovi, u kojima sakuplja pisane duhovne ostatke srednjovjekovnog stvaralaštva na području Bosne i Hercegovine, suočavajući savremenog jugoslavenskog čovjeka s dotad nepoznatim oblikom življenja. To su knjige iz kojih se bjelodano vidi koliko je bogata bila kultura življenja u srednjem vijeku i s koliko je unutrašnje strepnje tadašnji bosanskohercegovački čovjek mislio o životu, ljubavi, ratu i smrti. Ti razbacani i rasuti tekstualni isječci nadahnut će Maka helderlinskom snagom i on će iz svojih lutanja nestalim vremenom isklesati Kamenog spavača, a četiri godine kasnije i Modru rijeku.

Sve to vrijeme Dizdar vodi bogat i buran društveni život, a njegove boemske “sjedjeljke” i duge kafanske rasprave o umjetnosti i književnosti postaju slavne. Biti u Makovom društvu sada je privilegija, a provoditi vrijeme s njim u kafanskim opuštanjima čast. Od 1964. do iznenadne smrti 1971. bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Život, što je vrijeme kad veliki broj bosanskohercegovačkih pisaca stječe širu afirmaciju i dobija zasluženo priznanje. Dizdar je agilan i hrabar urednik, a otvaranjem prostora za nove poetičke ideje snažno utječe na stvaranje novih pojava u bosanskohercegovačkoj književnosti. Ostat će zapamćen i po glasovitom eseju Marginalije o jeziku, objavljenom upravo na stranicama časopisa koji je uređivao, u kojem se nedvosmisleno i sasvim otvoreno zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante srpskohrvatskog jezika. Tu hrabrost mnogi će mu zamjeriti, a silina napada dijela jugoslavenskih lingvista na Maka svjedoči da su njegove ideje o jezičkoj afirmaciji autohtonosti bosanske varijante bile daleko ispred svog vremena, barem u političkom i ideološkom smislu.

Čuvari Makovog naslijeđa

Preminuo je iznenada u 54. godini pod veoma nejasnim okolnostima. I od trenutka njegove smrti bosanskohercegovačka javnost “zabavlja” se potragom za krivcima za njegovu tragediju. Podržavanjem fantazmi o zavjeri koja je prouzročila Makovu smrt gubi se iz vida ono najvažnije, a to je pjesnikovo jedinstveno djelo, pa su i sve optužbe na račun socijalističkih vlastodržaca, kao glavnih krivaca za pjesnikovu smrt, pomalo besmislen pokušaj da se izbjegne odgovornost za vlastitu krivicu zanemarivanja. A bosanskohercegovačko društvo svakodnevno nanosi štetu Makovom naslijeđu jer je malo onih koji su svjesni genijalnosti njegovog pjesničkog talenta, a među njima svakako moramo spomenuti četvero ljudi: Enesa Durakovića, koji pola stoljeća neumorno podsjeća kulturnu javnost na značaj Makovog pjesništva, Rusmira Mahmutćehajića, koji u Dizdarevoj poeziji pronalazi skrivene i teško uočljive poetske motive, Amilu Buturović, koja iznova podsjeća ne medijevalne izvore Makovog nadahnuća, i pjesnikovog unuka, Gorčina Dizdara, koji ne dozvoljava da Makovo djelo bude prekriveno prašinom zaborava.

Izvor: Al Jazeera

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: