(Talev drenovak u Džeminim rukama; Dani 638, o4. o9. o9., str. 56 – 58.)
Je li Mak Dizdar ubijen 14. jula 1971. godine ? Ako jeste – zašto ga je, ko ga je ili šta ga je toga vrelog sarajevskog ljetnjeg predvečerja, prije gotovo četiri decenije, ubilo ?! Ne prođe mnogo, a neko se u javnosti iznova dohvati ove već legendarne pitalice, pa ni Dani evo ne odolješe…
Tema, svakako, jeste indikativna, intrigantna, višeslojna i mnogoznačna, posebno danas kada se – i u relativno bliskoj prošlosti događanja u yu. i bh. kulturi – možda više nego ikada, traga za barem djelićem mogućih prepoznatljivih i, još više, oni kriptogenih inicijacija ovog užasa kojeg danas živimo. No, nije li, uprkos simboličnosti i znakovitosti priče o nasilnoj smrti jednog pjesnika, ipak krajnje nečovječno, bezosjećajno i necivilizirano (pa zato i okrutno, sasvim grmaljski, sablažnjivo, degutantno, neinteligentno i kurvanjski) baviti se tako „tabloidno“, bez ikakva poštovanja i pijeteta, smrću bilo kojeg čovjeka ?! Pa tako i Makovom smrću; baviti se njome u, bez izuzetka, sasvim nedostojnim, mediokritetskim i inferiornim novinskim kamenovanjima isfrustriranih i iskompleksiranih, samozvanih „gurua“ nekih svojih vjera i nevjera i njenih istina. Dokazivati ili braniti, zastupati neke opskurne, prevashodno politikantske matematike u krajnje problematičnim obračunima sumnjivih povoda i ciljeva, od kafanskih i minderskih, čaršijkih sitnošićarđijskih, pa do prepoznatljivo i prljavo nacionalističkih, polemika gotovo po pravilu polupismenih i zanemarive znanstvene kakvoće.
Kako bismo – u korist razrješavanja sasvim očekivanih i razumljivih nedoumica što ih moraju imati čitaoci „Dana“, „Oslobođenja“ i inih glasila koja svesrdno daju prostror blasfemičnim pamfletima u koje katkad, ni krive ni dužne, upliću i Makov život i njegovu smrt – kako bismo, dakle, pokušali djelomično dekodirati tu rašomonsku pripovjest o Makovoj smrti i o tome dali barem poneki vjerodostojan podatak, ponudićemo čitaocima dvije-tri apokrifne marginalije što će, moguće, eliminirati podzemno patentirani legalitet barem poneke od nepotrebnih i zloupotrebnih spekulacija i špekulacija o tome „ko je ubio Maka“…
Najprije, budući da je neposredni i posljednji povod ovom javljanju njegov tekst – reći ćemo da Maka nikako nije ubio naš prijatelj Marko Vešović. Bolje reći da, zapravo – ako je Maka ubio Marko Vešović, ubio ga je, zajedno s njim, među mnogo njih, recimo, i još jedan naš veliki prijatelj – Abulah Sidran ! Jer, obojica su, zajednički, onomad, sredinom 60 – tih godina prošlog vijeka, pripadali grupi nadobudnih mladih spisateljskih „genijalaca“ koji su krenuli – kako su tada govorili – rušiti „najvećeg“. Životni i literarni žutokljunci, šiljokurani i poprdani, (da ne bude zabune: i jedan od autora ovoga pisma Danima, u to „pradavno“ vrijeme, po inerciji generacijske pripadnosti i naizgled zajedničkog disidentizma i revolucionarizma svoga moralnog i idejnog profila, pa zato i po upravo izrečenim epitetima, bio je blizak toj grupi ) užasnuti i beskrajno povrijeđeni svojom (tada sasvim zasluženom) minimalnom „metražom“ u literarnim časpisima i minutažom u audio-vizuelnim medijima, krenuli su u ostvarenje svojih manje-više neskrivenih ambicija i snova. Krenuli „đonom“ na „Život“, jedan od tada na yu prostorima najuglednijih književnih časopisa, kao i po „glavu“ njegovog glavnog urednika, Maka Dizdara. Čovjeka znanog po plemenitoj i pitomoj duši, urednika koji im je već uveliko davao prostora i više od onoga koliko su svojim talentima i djelima zasluživali.., na pjesnika koji je bio čista i časna institucija i zato gotovo izoliran u pripadajućem mu neposrednom profesionalnom okruženju, bez članstva u krugovima, lobijima i klanovima, politici i političarima uvijek sumnjiv i opasan. Mislila je, glođući profesionalno i među njih vješto ubačenu obećavajuću kost, tražila je (valjda im je to na odgovarajući način i obećano), vjerovala je u svoj cilj ta zavjerenička hunta ushićenih poklonika svojih stihova i još višeg mogućeg prestižnog profesionalnog i društvenog statusa, ne obazirući se na eventualnu kolateralnu štetu u vidu Makova skidanja s trona, a možda i štogod još. Očekivali su ti „sudbonosni dječaci“, među njima i Avdo i Marko, očekivali su u tom sasvim slobodnom i javnom odstrijelu javnu pobjedu i javnu nagradu. Neki među urotnicima, oni što će na Maka hajkati i tada i do njegova kraja, i mnogo nakon toga toga, nagrade društva – uglavnom u vidu uredničkih mjesta u izdavačkim kućama – promptno su i dobili. Javno i slavodobitno.
Marko i Avdo navrijeme su počeli odustajati od ovog prljavog lova i krenuli su ljudskijim, dostojnijim i ljepšim putovima. No, kad smo već tu, kad smo priču načeli, recimo sve ono što im ovim povodom pripada, dešifrirajmo i definirajmo karakter njihova učešća u cjelokupnoj aferi i njenoj povijesti… Najznačajnije Markovo saučesništvo u početku lova na Maka pripada njegovom suautorstvu u tekstu koji bijaše ubilačka verbalna agresija, „tekstocid“ nad „Kamenim spavačem“, jednom od najuspjelijih i najcjelovitijih stihozbirki ikada objavljenih na slavenskom jugu, značajne i u svjetskim relacijama. Najveći, po nama, Markov potonji javni grijeh u cjelokupnoj storiji jeste ovaj tekst u „Danima“ u kome on neprimjereno i neočekivano omalovažavajuće, bezobrazno i bahato. (ko)mesarski marginalizira,
zbrzava, pojednostavljuje, potpuno nezainteresirano, kao – ni luk jeo ni luk mirisao – elaborira i apsolvira „slučaj“ Makove smrti. Kao da je, bogati, stvarno posenilio pa, eto, i zaboravio kako je to „inkriminirano“, „državno“ pismo o deložaciji – kojim on nonšalantno pere i svoje i svu silu drugih prljavih ruku – za Maka bilo samo posljednja u nizu projektiranih, urađenih i za dalje predviđenih, javnih i tajnih akcija za Makovu eleminaciju. I kako bi – bez ikakve sumnje – da nije uspio ni ovaj, slijedio naredni udar. Kako bi Maka, kada bi preživio i tu u lukavi otrov umočenu, smrtonosnu strijelu što je na njega odapeta u obliku tzv. neutralnog i objektivnog službenog pisma, sasvim izvjesno, uz kakvu fanfaricu, izbacili na ulicu kao kakvu varalicu. Pa ako i to preživi…
Mogli su, a da su htjeli, i Marko i Avdo, ali i svi drugi i sebe i svakoga upitati: kako to da poslije Makove smrti taj famozni „kadrovski“ stan i Makova porodica nisu bili više nikome i nikakav problem, kako žena i djeca Makova nisu, sve „zakonski“, deložirani barem iz jednog od ta dva pišljiva stana nego je – budući je pismo već pogodilo metu i postiglo konačni cilj – deložacija namah zaboravljena i nikada više niti spomenuta nije. K tome, ako je Marko baš i pozaboravljao nešto od toga, podsjećamo ga kako u knjizi Maje Dizdara iz koje on trga djelić i hladnokrvno ga i „čiste savjesti“ u svoju korist citira, bez pripadajućeg i nezaobilaznog konteksta, crno na bijelo piše upravo o tome da to pismo jeste tek kulminacija, samo posljednji, i uspješan nažalost, atak i udar na Makovu čast i Makov život. Piše kako je to posljednji u nizu činova višegodišnjeg zločinačkog serijala. Istinske drame – precizno organizirana i kontinuirano vođena u tada naoko sređenom društvu i unutar prividno izbalansiranih ljudskih individualnih i kolektivnih prava, demokracija i nacionalnih ravnoteža – „burevjesničke“ drame što se dešavala i u vrijeme posljednjih nekoliko godina Makovih. I – budući je bila samo jeda od taktičkih epizoda mnogo perfidnije i sveobuhvatnije strategije – ni nakon realizirane Makove smrti, naravo, nikada nije obustavljena. Jer Mak bijaše samo jedno od najtvrdokornijih, najistaknutijih i najstamenijih uporišta koju je pohodnicima na Zemlju Bosnu i Državu Bosnu i Hercegovinu valjalo neutralizirati ili potpuno uništiti, a konačni cilj bio je i jeste ono što nam se krajem prošlog milenijuma dešavalo i to što nam se i danas isto dešava, na svim koalicionim, združeno – suprotstavljenim stranama, svuda oko nas i protiv svakoga od nas zapravo…
Sidranov, pak, posljednji grijeh prema onome što još za mnoge ljude simbolizira Mak, prema „Makovoj Bosni“ samoj, poslijeratni je, učinjen u isto vrijeme kada je Avdo znao javno govoriti i neke najljepše rečenice uopće rečene o Makovom djelu. (Uzgred, simptomatično je kako se mnogi pa, vjerujemo, i najistinskiji borci za ovu našu zemlju i državu, znaju glupavo preračunavatiti i nepotrebno i kontraproduktivno zatrčavati, kako Bosnu i Hercegovinu i njenu sudbinu znaju nepopravljivo opteretiti pogrešnim promišljanjima, idejama i akcijama. Stvarno valja ona: „Put za pakao popločan je dobrim namjerama“.) Avdo će tako, u jednom tv intervjuu, vođenom, gle, na Obali Maka Dizdara, govoreći o Maku, reći, parafraziramo – „kako su priče o Makovoj isplaniranoj i organiziranoj, nasilnoj smrti puke izmišljotine jer, znate, kako je život takav kakav jest – ni iznenadna i neočekivana smrt umjetnika nije ništa iznenađujuće, znate – kod umjetnika uvijek je prisutna ta doza nebrige prema životu i boeme.., pušilo se, znalo se popiti…“ Pitamo Avdu, po prvi puta i još i ovako javno: kako je to on, Avdo Sidran, (mašala i hvala Bogu !), u svojoj 66 –toj, 13 godina stariji nego Mak kad je umro, još uvijek živ ? Živ, a nije da su i njega u životu baš mimoišli ti bohemski trenuci , to umjetnicima prirodno pripadajuće pušenje i pijenje i k tome ?! Mak mu, eto, barem u tome nikada nije bio ni do koljena !
Zna, bezbeli, zna i akademik isto ono što bi i Marko morao još pamtiti, ali se uzdaju kako su u svemu tome, prema drugima, njihovi grijesi možda i presitni. A i lakše im je tako, ovako kad govore oni su, sasvim izvjesno, za javnost a možda i sami u sebi i za sebe, amnestirani i od pomisli na neku njihovu krivicu vezanu za Maka. A umanjeno je tako, možda, o jednom trošku. i silno zlo ponekih od uistinu doboga griješnih a njima nezaboravnih i neprežaljenih bivših ljubavi iz pasjeg čopora što je godinama kidisao i lajao na Maka, ujedao ga i grizao do kosti i srca, do same smrti…
Sitne su dakle – u poređenju sa onima kakvih je bilo i kakvih ima – sitne su zloće naših prijatelja unutar kod nas paradigmatičnog društvenog fenomena „(lj)ubi bližnjeg svoga“. I niko se, kao pojedinac, to je bezpogovorna istina, niko se ne može dičiti ni kititi činjenicom kako je baš on ubio Maka. Ovom pismu ta poruka i jeste prvi razlog: da kaže kako Mak nije doslovno, u bukvalnom značenju te riječi, nasilno ubijen . Niti je, isto tako, njegova smrt bila suviše nelogična i neočekivana.
Mak Dizdar, pjesnik i dobri i pravedni čovjek, sasvim je prirodno, od stotinu neprebolnih rana na duši i u tijelu, poginuo je na kraju dugotrajne, strašne i nemilosrdne bitke, u silnoj borbi što su je vodili i vode je još protiv Zemlje Bosne i Države Bosne i Hercegovine.
No – i to valja znati – niko ga u toj vojni, niko od onih za čiji se obraz, čast i slavu, za čiji se život borio, ni od ovih što za njegovu smrt i danas optužuju druge, niko ga ljudski ni branio nije. Niko se onomad nije, glasno i javno, usuđivao stati na njegovu stranu. Niko osim možda par izuzetaka što su, u strahu za vlastiti društveni i biološki integritet, oprezno i tanušno pisnuli, bez ikakva znaka da su se voljni svrstati na stranu ostavljenog, usamljenog čovjeka i pjesnika koji se nije bojao voljeti i braniti svoju zemlju i domovinu…
Za kraj ovoga pisma, Fondacija Mak Dizdar, za one koji zaboravljaju ili nikada nisu ništa ni znali, bilježi dva citata o Maku iz svoje posljednje publikacije FONDACIJA MAK DIZDAR / PRVA DECENIJA:
Djelo Maka Dizdara, njegove poruke i upute o izvornoj vjerodostojnosti civilizacijskih, materijalnih i duhovnih tragova, historijskih dokumenata i činjenica, o obilju i neporecivosti argumenata autentičnosti i kontinuitetu bosanskog trajanja i prava današnje i sutrašnje Bosne i Hercegovine na postojanje i život – još jedno su, stameno i plodonosno uporište svakoga čovjeka što se za svoju zemlju, za takvu državu Bosnu i Hercgovinu i danas hrve i bori…
i
Trebao se, dvije decenije nakon Makove smrti, desiti i posljednji zločinački atak na Državu Bosnu i Hercegovinu pa da i žitelji te Zemlje Bosne, tog preko tisuću godina trajnog svjedoka evropske povijesti, postanu svjesni kako je Mak još onomad sve znao i sve rekao i, ktome – kako ni ovi novi vladari Bosne nisu zaslužili one stare i vječne – bosanske sanjare.
Enver Dizdar