/…/ Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka
Tmača /…/
Mak Dizdar: Poruka
Čovjeka bez vjere ne može ni biti. Od roditelja učeći, ja vjerujem u ono što sam, sam za sebe, nazvao – „božanstveno ljudsko“. Nisam, avaj, religiozan u okvirima ceremonijalnih igrokaza služenja bogovima i njihovim agenturama i agentima na Zemlji. Nisam zato jer sve oficijelne svjetske religije su – po mojemu rasuđivanju – pred misterijom bitka logično, pa i sasvim razumljivo, objašnjivo i prihvatljivo, placebo pomagalo u tjeskobi neizvjesnosti mukotrpnog odrastanja i sazrijevanja čovjeka i njegove samospoznaje. Religija je obećanje i zakletva, katarzično ushićenje i divna privilegija isto koliko i neodoljiv izazov i porok, jeste uzvišeni početak i cilj ljudskog puta isto koliko i ponižavajući alibi strašnih stranputica čovječanstva…
Da bih naglasio kako, i spontano i svjesno, uvažavam i ne dovodim u sumnju fenomenološku realnost ozbiljnih, sistematičnih i sveobuhvatnih religijskih doktrina i pokreta, kako prihvatam Religiju kao nezobilaznu genetsku, ontološku i gnoseološku konstituentu i konstantu čovjekova duhovnog nastajanja, postojanja, zrenja i, potom, konačne sudbine našeg svijeta – citirat ću par odlomaka iz govora što sam ga održao prošle godine povodom otvaranja jedinstvene svjetske manifestacije u organizaciji znamenite kuvajtske, Al Babtin Fondacije, posvećene zbližavanju među civilizacijama, kroz prezentaciju djela Maka Dizdara i egipatskog pjesnika Halila Mutrana, inače koptskog pravoslavca:
– …Zašto je poezija čovjeku i svijetu tako važna, zašto bi svakome morala biti razumljiva i bliska ?!
Naše svete knjige primordijalno su poezija, još bolje reći – poetika su svijeta i života čovjekova, temelji humanističkog svjetonazora i ćudoređa. Svete knjige Stvoriteljev su zakon. Poezija pak, koju sluti, stvara, piše i živi čovjek – od prije pamtivjeka je izazov i dokaz koliko nam, u ljudskom vremenu i prostoru, suštinski neograničene mogućnosti i slobode ta stroga božanska poruka nudi i poklanja…
…Poezija Maka Dizdara – kažu oni koji je znaju i razumijevaju – hoće i može razdaniti sumrak nad ovom našom Zemljom Bosnom, Državom Bosnom i Hercegovinom…
Nije zato Mak slučajno postao jednim od simbola ovoga veličanstvenog samita o dijalogu, potrebi i usudnoj nužnosti zbližavanja među narodima i ljudima. Makova poezija ne samo da je poziv na susretanje nego jeste i putokaz povratka civilizacija jedne drugoj. Mak nam kaže da je civilizacija istorodna i kontinuirana, iskonski jedna, da su je samo vrijeme i prostor privremeno razmrvili, otuđili od sebe i svoga zajedničkog bića. I da će se, te sada daleke obale, jednom opet sresti, prepoznati i oroditi…
Dalo mi je tada na ovakve riječi pravo i pedesetak inostranih prevoda i izdanja Makovih knjiga, osobito onih svježih edicija, iz posljednjih godina. Ekskluzivno italijansko izdanje – kako su to oni u predgovoru napisali – „grandioznih i veličanstvenih“ Makovih stihova, to uvrštavanje Maka u biblioteku najznačajnihih djela evropske civilizacije, sa Homerom, Heraklitom, Danteom… Američka studija o Makovu „Kamenom spavaču“ kao mogućem mediju ponovnog „obosnjivanja“ Bosne i Hercegovine… Pakistanski „Kameni spavač“ svrstan među vrhunsku sufijsku poeziju… Aktualno, krajnje akribično prevođenje „Spavača“ na perzijski, arapsko izdanje kao putokaz i put mogućih zbližavanja civilizacija… Otkrivanje Maka „doma“, u Evropi, kao jednog od najvećih evropskih pjesnika uopće…
Sve to, ipak, ne priječi efendiju Mustafu Cerića, reisa bosanskohercgovačkog, da Maka Dizdara, zajedno sa Skenderom Kulenovićem i ko zna koliko naših pisaca između njih dvojice („.. Imali smo mi niz velikih, odličnih… od Kulenovića do Dizdara…“ – kaže Cerić) odbaci kao nešto što smo imali a, po njegovom sudu, valjda, više nemamo. On ih je, eto, diskvalificirao iz korpusa nacionalne književnosti i mudrosti.Zato što se oni, u strahu od režima, za života nisu deklarirali i iskazali kao muslimani, kao vjernici. Nasuprot ovdje potpuno nedužnom, za tog Reisova govora upravo sahranjivanom, Nedžadu Ibrišimoviću. Koji je, eto, navrijeme došao tobe i glasno se i strasno izjasnio i ponašao kao musliman i zadobio milost Reisovu… Inače, veliki meštar pisane riječi i življenja, plemeniti čovjek Nedžad, moj dobri prijatelj gotovo pedeset godina, oduvijek je pisao fantastičnim bosanskim jezikom i vazda o univerzalnim ljudskim temama. I u onom znanom, i u ovim bezimenim i besmislenim režimima. Nikada nije mijenjao svoj stvaralački credo. Kao i Nedžad, ni Skender ni Mak, sasvim sam siguran, ne bi se sebe i svojih ljudskih i stvaralačkih vjerovanja i svjetonazora, svojih riječi i djela odricali niti bi ih i za jotu mijenjali ni u najopakijem, čak ni u ovome režimu…
Nešto bi Reis efendija Mustafa Cerić i njegovi prateći „cerićevci“ morali bezuslovno znati i ne zaboravljati. Ovo: ne znati – zna biti veoma bolno i opasno. A još gore i strašnije biva – znati a od neukih ili neupućenih zanje i istinu skrivati i na njihovom neznanju beskrupulozno profitirati. I, koja god od ove dvije varijante u njihovom slučaju igrala, valja svakako reći da je neznanje što se njime poslužio Reis na dženazi velikom i divnom čovjeku i piscu Nedžadu Ibrišimoviću – zapanjujuće, zaprepašćujuće i zastrašujuće.
Pa hajde što književnost ne (neće da) znaju čitati. Ali ne znati ili praviti se da ne znaš notorne, ili potpuno krivo i zlonamjerno insterpretirati, zašto ne reći i – sasvim čiste historijske činjenice, žrtvovati istinu i ljude, čovjekovo ime i djelo, samo da bi lakše poentirao, ubjedljivije argumentirao i osnažio svoje rabote i naume i za njih masovnije pridobio stado svojih sljedbenika i pristalica, to je već prenisko i degutantno i da je od kakvog običnog čaršijskog mutivode.
U Makovoj kući sam se rodio, Skender nas je često pohodio. Otad znam i pamtim: da Skender, nekim čudom, nije neizmjerno volio život i bio tako tankoćutni i očaravajući bonvivan, ubio bi, ili sebe ili nekoga od „njih“, u nekom od čestih naleta i trenutaka teških razočarenja i rezignacija pred nemilosrdno prisutnim pitanjem: „Šta li ovo bi od onoga za šta smo se borili ?!“. I to nije previše krio i skrivao, ni punim plućima živeći, ni duboko ljudski i za čovjeka pišući. A, da nije bio kakav musliman, nije !
Maku je,opet, (to još bolje znam) cenzura starojugoslovenskog režima, kao dječaku od 19 godina, prvu zbirku poezije skratila tačno napola. U II svjetskom ratu bio je ilegalac u antifašističkoj borbi, tadašnje vlasti pobile su mu porodicu, i u tom režimu i o tom režimu sigurno jeste ponešto zapisivao ali ne i objavljivao. Poslije rata, nesklon socrealizmu i veličanju tadašnjeg režima, poeziju je pisao uglavnom „za sebe“ i za neka bolja vremena. Kao osnivač i glavni urednik „Narodne prosvjete“, jedne od tada najvećih izdavačkih kuća na Balkanu, nakon petnaestak godina šutnje, svoju prevratnički modernu i nerežimsku poemu „Plivačica“ objavio je 1954. godine, u vlastitom izdanju, za svoje pare. Kao i sljedeću plaketu, poemu „Povratak“. Režim, kao režimu nepoćudnu, preslobodnu i po državu opasnu, hametice ukida „Narodnu prosvjetu“, a Mak petnaestak posljednjih godina života ostaje bez posla, sa tek ponekim i povremenim, mahom nedostojnim i uvijek beskrušnim uhljebljenjem. Umro je sa 53 godine, temeljito „poguran“ režimlijama. Do pred samu smrt živio je i radio, sa ženom i troje djece, u stanu od 52 kvadrata. Pred samu smrt dobio je nešto veći stan i, odmah potom, „državno pismo“ koje mu naređuje da stan napusti jer ga je – „bespravno dobio“. To ga je pismo dokrajčilo. Posljednja njegova rečenica u komentarima „Kamenog spavača“, njegove poetske zbirke slavne širom svijeta, bila je ova:“Bosni je bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka“. Tako i u to vrijeme može pisati samo hrabri vitez – borac za bosansku Bosnu, a ne sluga režima kojii Bosni tiho, mudro i smrtonosno o glavi radi.
Toliko o Skenderu i Maku i njihovim nevjerama. Uostalom, dodat ću to bez ikakva zazora – čak i da su bili režimski pisci, služili su svojim djelom, prema narodu i ljudima, njihovom životu, njihovoj sreći, kulturi i umjetnosti…, generalno mnogo milostivije gospodare nego što su to ovi naši današnji
Hoću još, istim povodom a u kontekstu njihova pseudopolitičkog glasanja i graktanja, ef. Ceriću i njegovim saborcima citirati i ovu: Moje neznanje i moja nepamet najstrašnija su oružja u rukama mojih neprijatelja. Hoću im i tako dokazati kako se opasnim mislima i rabotama bave. Jer, izgleda, oni ne znaju kako svaka praška ove Zemlje Bosne i Države Bosne i Hercegovine, svako vrijeme u njenom postojanju, svaka njena historijska činjenica, svaki grumen njena tla, svaka njena ljudska misao i čovječno djelo, svaki artefakt… svaka njena pjesma, svaki njen stih, pa i svako zlo i svaka zlica – jesu djelo, vlasništvo, bogatstvo i breme svih nas u toj našoj zemlji i našoj državi. I kako nikome nikakav njegov metafizički predznak, ma kako prisutan bio, ne daje pravo na bivše ili buduće, ekskluzivno i vječno posjedovanje – osim onoga što je isključivo individualno i vlastito – nad onim što je naše, svakoga od nas. Slogan ove zemlje, kažem, morao bi i jednom će biti – Svakom svoje, zajedničko svima…
Ako pak neko, slijeva ili sdesna, odozgo ili odozdo, u suludom svome sebeljublju i nemilosrdnoj nakani poželi ovdje graditi samo svoju zemlju i državu, izoliranu kao kakvo infektivno odjeljenje, na zajedničkoj baštini kojoj je takva tvorevina potpuno tuđa i nasilna, da ga upitam kako misli dizajnirati i realizirati taj krajnje kompleksan i sofisticiran organizam, kako poroditi tu paradržavicu ? Hoće li ona sama s nebesa pasti i nekome dopasti? Kako himere graditi, kuću u kući sklepati, bez japije i kapije, bez krova i osnova, dunđerski, odričući se imena, bića i duha svog doma i svoje domovine i njene najdragocijenije imovine ?. Kako je satvoriti, bahato ignorirajući i zaboravljajući sve što ona jeste i tvarno i stvarno, odbacujući svjedočanstva njena trajanja, njenu prošlost, njene povijesti i pripovijesti, njene najveće ljude i njihova ponajbolja i najplemenitijia, pa čak i najpatriotskija i najdržavotvornija djela… ?! Tako se, takvim ubistvenim rezovima, zapravo, mnogo lakše može razoriti ova današnja – kakva je takva je, ali istrajava – nego na njenim patrljcima graditi neka nova, ad hoc, fantomska, sterilna idila od države. U jednome su svi jedinstveni, jedno znaju svi što ovu našu državu znalački razvaljuju, svako iz špilje vlastitog solipsizma: najprije udri po kolektivnom pamćenju i simbolima, pa ljubav u ljudskoj duši ruši, pa su na redu umni ljudi i umjetnici, najprije književnici i pjesnici, pa njihova djela, pa sve tako i sve redom… Vidi se to, kao na dlanu.
Akoli neko od ovih crtača novih i sve novijih granica i zemljica ipak uspije izmurdariti i izneimariti (gluho bilo) takvu kuću i takvu zemlju – ni ja ni mnogi u njoj nećemo živjeti. Ponijeću otud sa sobom i Skendera i Maka, ma koliko bi to i nove „državotvorce“ radovalo… I Nedžada, jer i on beskrajno ljubljaše slobodu…
Uostalom, svačije na njegov obraz.
Svakome što je nakanio i što mu pripada. A, što se tiče najnovijeg reisovanja, da opet kažem: Preveliki su zalogaj za vas i Skender i Mak. I Nedžad. Ostavite se toga. A o ocu mi ni istinu niste zaslužili govoriti, ma koliko vam nekad možda i to valjalo i zatrebalo. U oca mi ne dirajte.
Ni u ovu našu Zemlju Bosnu. Jer, ako pameti i srca bude, biće ona jednom, inšallah, ono što može i mora biti. Lijepa kao što su pjesme o njoj…
Enver Dizdar
/FONDACIJA MAK DIZDAR/