Prošlonedjeljni oproštaj u Sarajevu od književnika Nedžada Ibrišimovića, osim jednodušnih iskaza poštovanje za njegov doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti i njegovo traženje i vlastitog likovnog izraza – kao valjda i sve drugo u bosanskohercegovačkoj stvarnosti – nije mogao proći i bez ideoloških političkih konotacija za koje se u svom govoru o piscu pobrinuo reis Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Dr Musfata Cerić. Nakon što je rekao kako će o Ibrišimoviću govoriti „kao jednom od nas, našem džematliji, muslimanu, Bošnjaku, ličnosti čija je životna lađa nakon burnih brodoloma i iskušenja u prošlom sistemu, kakvim smo manje više svi bili izloženi, pristala i potpuno se ukotvila u mirnu luku islama, pronalazeći istinski smiraj i vrelo nove duhovne inspiracije”, reis Cerić je – pored ostalog – rekao:
“Imali smo mi niz velikih, odličnih književnika i umjetnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, svojevrsnim zagušenjem, kao mučenici: morali su se ponašati pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji društveni i politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ili pred istinskim prijateljima ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva ili pripadnosti islamu. Nedžad Ibrišimović je, hvala Bogu, bar djelimično izbjegao tu sudbinu: nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i njegovog otpora sa puškom u ruci ali i genijalnim perom, on je jasno i glasno mogao izgovoriti da je musliman i da je to, za njega, prava sreća i smisao življenja na ovome svijetu”.
Iskazujući poštovanje jednom piscu i njegovom životnom i umjetničkom izboru, koji će svakako naći svoju umjetničku valorizaciju u godinama koje dolaze, poglavar Islamske zajednice je tako olako i površno u samo jednoj prostoproširenoj rečenici doveo u pitanje umjetnički već davno valorizovane učinke dvojice pisaca neupitne književne vrijednosti: Skendera Kulenovića i Maka Dizdara.
Gurati stvaralački opus autora nekih od najznačajnijih djela bosanskohercegovačke književnosti u ideološke kategorije „mimikrije, zagušenja, mučeništva“ – u kojem su morali „pisati kako je to od nih tražio tadašnji društveni i politički poredak“ – uvreda je prije svega za dvojicu davno umrlih pisaca (Dizdar 1971. a Kulenović 1978.) ali i svojevrsno javno spaljivanje nekih od najodabranijih stranica ispisanih na našim stranama. Skenderov opus, od „Stojanke majke Knežopoljke“ preko „Stećka“ i „Djelidbe“ do „Ponornice“, ili Dizdarev, u kojem se u same vrhove književnosti uzdižu „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“ , ne mogu naravno biti dovedeni u pitanje ovlašnom ideološkom diskvalifikacijom nekoga ko je umislio da mu autoritet vjerskog poglavara daje i moć da sudi o bosanskohercegovačkoj književnoj baštini.
Ovdje je naglasak na bosanskohercegovačkom: Bošnjaci – ako ih neko zaista pita i ako oni na bilo koji demokratski valorizovan način tako odluče – mogu iz tog nasljeđa odvajati samo ono što će imati pečat podobnosti najvišeg vjerskog autoreiteta i bošnjačke akademije ali to je put osiromašenja jedne kulture i potkopavanja umjetničkog izraza bosanskohercegovačke višestoljetne istorije isklesane u kamenu Dizdarevih poetskih stećaka i kamenog spavača.
U savremenoj Bosni i Hercegovini, u kojoj se u svakovrsnim partenrstvima ašikuje i s ustaštvom i s četništvom, došlo se eto do tačke kad se i autorima najvišeg uvažavanja naknadno želi osporiti iskrenost antifašističkog opredjeljenja. Na taj način se i Bosni i Hercegovini poriče antifašistička prošlost.
Za razliku od onih koji Skenderovu “Stojanku majku” ideološki otpisuju kao spjev po diktatu “bivšega režima” ili je svojataju kao izraz pjesnikove solidarnosti samo sa Stojankom, imao sam priliku da, kao govornik na otvaranju književnih susreta na Mrakovici neposredno uoči rata devedesetih, javno progovorim i o drugačijem i univerzalnijem razumijevanju tog djela. Govoreći pred tada još brojnim Skenderovim saborcima i publikom iz Potkozarja, rekao sam kako oni koji u tom spjevu vide jauk samo te jedne majke – a ne i bol majki čija se djeca regrutuju i odvode na ratišta za nove sukobe – niti razumiju niti zaslužuju ni Skendera ni Stojanku.
To važi i za svakoga ko, hvaleći književni opus i životno opredjeljenje jednog pisca, posmrtno vrijeđa dvojicu velikana bosanskohercegovačke književnosti.
Kemal Kurspahić, slobodnaevropa.org