Piše: Alen Zečević
Životni vijek i stvaralaštvo Mehmedalije Maka Dizdara bili su predmetom proučavanja i književnih analiza mnogih. Zbog svog specifičnog pristupa u pjesništvu, prvenstveno misleći na stil koji je Mehmedalija razvio kao neovisan i posve novi, njegove su stihove interpretirali iz različitih uglova kako bi dotaknuli dubinu njegovog književno-umjetničkog bića. Širina koju je time zadobijalo Makovo djelo značilo je one vrijednosti koje su u esejima i publikacijama objedinjene u sintezama pogleda na kulturu i kulturni identitet. Pjesnik kakav je bio Mak Dizdar nesumnjivo je oblikovao modernu književnost i pristupe pjesništvu, pa mu njegova bogata zaostavština u sabranim djelima s pravom može odati počasnu titulu ”Pijemonta” bosanskohercegovačke kulture. Mehmedalija je nekoliko puta dao vrlo iscrpne poglede na svoje pjesništvo, na svoju stvaralačku viziju i poimanje svijeta, i svaki put kao da je i sam ostao nedorečen pred onim što je oslobodio iz svojih stihova.
Mehmedalija Mak Dizdar je pjesnik koji je u svojim promišljanjima ustanovio osnovne zadatke pjesničkog poziva, odredio zadaću sebe kao pjesnika jednog vremena, a svoje stvaralaštvo posmatrao kao prelaznu fazu od iskona do sadašnjosti. Njegova poezija ne trpi oskudicu riječi niti njihov višak, naprotiv, njegov stil je prožet harmonijom svojih najskrovitijih misli utkanih u arhaične izraze. Upravo to Mak lijepo objašnjava svom sugovorniku kazujući: ”Ja sam se okretao ka riznici starog jezika ne samo da bih dao boju i miris potpunog svijeta, nego i da bih vratio vrijednost riječima koje su izgubljene u tami vremena. Takve riječi sačuvala je moja majka i one su najdragocijenija baština koju sam naslijedio. One su mi pomogle da shvatim i poruke urezane u kamenu… Pjesnik zato čini ogromne napore da stvori svoju, jednu sasvim novu riječ, koju će štedro pokloniti sutrašnjem danu. To i ja pokušavam, sa manje ili više uspjeha. Proces je mučan i sladak, kao da se u pijesku rijeke traži zrnce zlata, kao što se zbog tog zlata lako gine, umire se često i zbog riječi. U pjesmi Slovo o slovu pokušao sam dati svoj odnos prema riječi, upučujem zato čitaoca na nju kao na moj najautentičniji tekst…”.
Iz toga se jasno može zaključiti da je Makovo stvaralaštvo duboko determinisano strašću prema starim jezičkim izrazima koju je u njemu odgajala njegova majka. Iz te ljubavi su proizišle neke od najljepših Makovih pjesama, u kojima je arhaizam iz svakog smisla riječi izvlačio najskrovitija značenja. U nastojanju da do savršenstva ili potpunosti dovede svoju poetsku viziju Mak Dizdar je u tim zastarjelim, reklo bi se zaboravljenim riječima, pronalazio esencijalne vrijednosti za svaku svoju misao i poruku, bez da je oduzimao od njenog značenja. Pozivajući se na historijske fragmente bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja Dizdar je stećak ”izdigao iznad njegove materijalne pojavnosti i spustio ga u vanopažajno, duhovno, oslobodivši ga njegovog kamenog oblika”.
Budući da Dizdar u ciklusu Slovo o slovu pokazuje odnos prema jeziku i uopće o nastanku pjesničke umjetnosti, onda se taj odnos ne može iskazati bez duboke kontemplativnosti i esejičnosti. Radi razumijevanja Makovog stilističkog postupka, zavirit ćemo u njegovo izuzetno značajno djelo Stari bosanski tekstovi i pročitati njegovo otkriće: ”Ima epigrafa koji svojom konciznošću i misaonošću mogu da zaplijene i kritički raspoloženog čitaoca našeg vremena, a ima tekstova čiji poetski patos može da zagrije i pravog literarnog sladokusca, čak i onoga koji poznaje samo najmoderniji izraz umjetnosti. U epigraf Bogčina sina Stipka Ugrinovića urezan u stećak u Kotorcu kod Sarajeva, sa savršenom jednostavnošću opisana je zla sudbina mladog pokojnika: Mlad sa ovoga svijeta odoh – a jedan bijah u majke…”.
Međutim, o Maku Dizdaru pisao je i jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih književnika Meša Selimović, iscrpno posmatrajući Makovo pjesništvo u svom ogledu Makova Bosna – prkosna od sna. Meša Selimović kaže:
”Od Gorčina nastaje čudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno savremene valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećanje današnjeg čovjeka.’