Bosanskohercegovačka interliterarna zajednica, kao dramatski dijalektički sistem sa stalnim djelovanjem tokom povijesti centripetalnih i centrifugalnih sila u njoj, stalnim nastojanjem nacionalnih literatura da se osamostale iz njenog tijela, ali i da budu njegovim sastavnim dijelom – traumu svog kanoniziranja do danas je, dakle, ostvarivala u dva temeljna modela. Prvi se može označiti kao pokušaj interkulturalnog proučavanja i kanoniziranja, pri čemu se u većoj ili manjoj mjeri u skladu sa esencijalističkim metodološkim zasnovom ova interliterarna zajednica tretira kao homogena cjelina, nekad i iz unitarne ideološke pozadine. Drugi model zasnovan je na disolucijskoj projekciji ove interliterarne zajednice. On insistira na isključivom nacionalnom sistematiziranju i kanoniziranju nacionalnih literatura, pri čemu se nerijetko iz vida gubi njihova pozicioniranost u bosanskohercegovačkom interliterarnom kontekstu.
Oba modela zasnovana su na esencijalističkoj panoramičnosti bez osvjetljavanja specifičnosti povijesnog i kulturalnog konteksta bosanskohercegovačke dramatsko-poliloške interliterarne zajednice i u skladu s tim bez uvida u dijalektičnost, hibridnost i rubnost te zajednice u odnosu na zapadnocentričnu kanonsku normu.
Otvoreni, pluralni interkulturalni kanon, pak, zahtijeva pad esencijalističke episteme i transcendentalno postavljenih estetskih kriterija, a njegov konačni rezultat bio bi osvjetljavanje mnogostruke hibridnosti bosanskohercegovačke interkulturalne zajednice. Tu bi se, namjesto sadašnje isključive agonalizacije kulturnih identiteta prisutnih u ideološki koncipiranom nacionalnom kanonu, pokazala njihova napeta dramatska polilogičnost tokom povijesti. Što znači da bi se poziciji sadašnje agonalizacije suprotstavila neprestana povijesno i kulturološki zasnovana dijalogizacija. Onaj konstrukt neprijatelja u mojoj kući proizveden radom etnonacionalističkih ideologija ukazao bi se kao fantom koji je zamaskirao stvarnog kulturalnog susjeda i mnogostruku napetost kulturalnog susjedstva, agonalnost ali i katarzičnost dijaloga u njemu. Igra razlika proizvela bi sljedstveno tome mnogovrsna rasredištenja kolektivne ideološki projektirane identitarne norme, pluralnost simboličkih imaginarija i vrijednosnih sistema, a isključivost etničkog identiteta kao tobožnjeg proizvoda književnosti alternirala bi se procedurama klasnog, rodnog, seksualnog, religijskog i čitavog niza drugih identiteta u njihovoj povijesnoj hibridnosti i dijalektičkoj promjenjivosti. To klizanje razlika duž kulturnopovijesne projekcije identiteta pridodalo bi na globalnom planu novu dimenziju aktualnom procesu rasredištenja zapadnocentričnog projekta kanona.
On ne bi mogao ostati imun na izazov svoje periferije i projektivne granice sagledanih na nov način, niti bi njegova tržišna ideologija i ekonomski totalitarizam, što su razotkrili i porušili ideologiju estetskog utopizma na koju se pozivao u prošlosti, mogli sačuvati kulturalnu hegemonu moć i kulturni narcizam Zapada.
Drugim riječima, ortodoksni kanon, koji po svom definicijskom utemeljenju mora isključivanjem marginalnih identiteta izvršiti njihovu društvenu likvidaciju, sa promjenom strategije imaginarnih uslova identifikacije individualnog i kolektivnog subjekta na društvenoj pozornici bio bi iz pozicije svoje ideološke netransparentnosti zamijenjen čitavim nizom ideološki transparentnih, stalno pulsirajućih i klizajućih alternativnih kanona.
Ali, iza svega toga stoji skeptično pitanje: koja bi se to nova ideološka megakonfiguracija pojavila kao moć što bi te alternativne kanone pokušale usisati u sebe, preraditi ih i povratiti na društvenu scenu pred krajnje zbunjene recipijente.
Enver Kazaz, Neprijetelj ili susjed u kući, Rabic, Sarajevo, 2008., str. 46-48.