Enver Dizdar, Predsjednik Fondacije Mak Dizdar, piše o značaju uspostavljanja godišnje nagrade za najbolje poetsko djelo na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku za Grad Sarajevo.
Sa hiljadu povijesnih, civilizacijskih, filozofskih, kulturoloških, etičkih i estetskih, općeljudskih razloga Grad Sarajevo je planetarno znan i prisutan, sa posebnim pa i sasvim specifičnim senzibilitetom prihvaćen pojam i brend. Sarajevo je uzbudljiva, upozoravajuća ali istovremeno i obećavajuća paradigma, harizmatični simbol i tragedije i herojstva, i zla usuda ali i iznimno uzvišenih i plemenitih ostvarenja i nastojanja, stamenosti i ustrajnosti što vode do konačnih pobjeda dobroga i lijepoga. Začuđujuća je veličina i slava Sarajeva, a njegove su moći i mogućnosti budućih misija i od te svoje mjere još i mnogostruko veće…
Jer, Grad Sarajevo, šta god da je preko glave preturio, koliki god bio i šta god još mogao, ipak uporno sebi na sastanak kasni, za svojom idejom i svojim ciljem ponekad nerazumno i neoprostivo kaska i zaostaje…
U posljednjem ratu temeljito obogaljen, u ratu i njegovim posljedicama svesrdno i svestrano je osiromašen. Nespretno i nesretno reorganiziran i reinstitucionaliziran, spolja bahato i mediokritetski nagrđivan dunđerskom „facijalnom hirurgijom“, Grad Sarajevo nužno je i tužno izgubio i dobar dio svoga tradicionalnog, čuvenog i mnogopoštovanog duha. I k tome je ponekad znao i svoju dušu trampiti za sitne novce, mijenjati je za darove i šarene džidndžuve raznih ovdašnjih i dođoških smutljivaca i srebroljubaca. I, ono što valjda najviše boli – u neznanju i nekakvoj iracionalnoj zebnji, gubitnički, kapitulantski, beznadno, poput kakva osiromašenog i posrnula plemenitaša, ustupati svoje ime, svoje dvore i imanja, svoje dostojanstvo i ponos, iznajmljivati ih i poklanjati kao scenu i dekor nečemu što nekada, doskoro, nije htio ni priznati ni pogledati, čega bi se u svome domu beskrajno stidio. A sve to u nekakvoj nama netipičnoj prepuštenosti stihiji, sve čakajući neko sutra i neka bolja vremena, sve pravdajući se nekim izmišljenim argumentima koji za razumna čovjeka nikako ne stoje, bez ikakva istinskog bunta, krika i otpora. A sve to istovremeno i paralelno sa velikim rezultatima i pobjedama što ih ipak bilježi u krugu i duhu svojih već urođenih i neizbrisivih, golemih, visokih i visokanskih tradicija.
Taj importovani nanos provincijalnih koliko i trenutno pomodnih i nepovratno uzaludnih i prolaznih bjelosvjetskih tzv. neimarskih, umjetničkih, kulturoloških i civilizacijskih trendova, na gostovanju ili već trajno ovdje naseljenih i ukotvljenih, to sve prisutnije podilaženje sumnjivom ukusu ili senzacionalističkim „šupljifikatima“ – prijeti da potpuno potisne i marginalizira ime, obraz, kreativnost i autentičnost Sarajeva.
Ne treba, dakako, zbog prethodnih konstatacija, pledirati na izolaciju, utvrđivanje i zatvaranje svekolikih granica ovoga grada. Naprotiv ! Ali Sarajevo, ako hoće da ponovo postane ono što je bilo i da bude ono što biti može – nikako ne smije dozvoliti da u svome životu, stvaralaštvu i ostvarenjima bude, mahom, samo pozornica i dekor nekome i nečemu drugome a ne i dominantan akter na svojoj vlastitoj sceni. Sarajevo ne smije izgubiti svoje dominantno i dominirajuće „Ja“, svoj već stoljećima fabulozni i slavni identitet, svoj lični karakter i stil. Sarajevo uvijek mora polaziti od sebe i ići k sebi, ma na kakvo se putešestvije upućivalo i kojim svjetskim stazama hodilo. Sarajevo mora pulsirati, disati i živjeti u svom ritmu i kodu, otvarati se i upijati, ali i emanirati, zračiti i obasjavati svojom svjetlošću.
Na jednu između mnogo potrebnih i mogućih intervencija u nastojanjima da Grad Sarajevo povrati, potvrdi i opečati svoju umnogome predvodničku i elitnu poziciju u regiji, na kulturnom planu ali, u krajnjem, i u pozitivnim ljudskim pomacima, relaksirajućim političkim sferama i smjerovima, ukazala nam je i naša Tuzla pokretanjem i plodnim životom međunarodne književne manifestacije Cum grano salis i njenom nagradom za najbolji roman sa srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskog jezičkog područa sa imenom velikog romansijera Meše Selimovića. Po riječima načelnika Tuzle, gospodina Jasmina Imamovića, ovim je projektom Tuzla sebi, preko noći takorekuć, priskrbila priznanja i ugleda kao nikada i ničim do sada. Po već sasvim prihvaćenom sudu spisatelja i inih kulturnih sudionika i činilaca, ova je nagrada najznačajnija i najpoželjnija književna nagrada na našim nekada zajedničkim, pa i na prostorima jugoistočne Evrope.
Sarajevo može učiniti to isto, dati i davati svoju, kao pandan i partner tuzlanskoj, isto tako veliku i važnu nagradu, sa isto tako velikim imenom kao što je ime našeg i svjetskog velikana Meše Selimovića. Sarajevo može ustanoviti nagradu za poeziju, sa istim karakteristikama i dometima kao što je to Mešina, sa isto tako velikim, ovoga puta pjesničkim imenom. Imenom Maka Dizdara. Pjesnika koji je, na svoj način i u svome domenu, proslavio i uvijek će činiti ponosnim ovaj grad, svoj grad, Grad Sarajevo. U kojem je proživio cijeli svoj život i napisao svako svoje slovo. I u ime čega bi nagrada i nosila ime Slovo Makovo.