Ono su ti bila dva kralja pa se žestoko zarate. Najprije se pozovu na junački mejdan, da se sami sobom ogledaju. No tu im sreća ne pokaza ko je od njih dvaju jači i moćniji. Cijeli jedan dan gonjali su po polju, ali sve uzalud. Uvijek bi jedan drugoga u isto vrijeme i na istom mjestu ranio. Recimo, ako bi prvi protivnik ranio drugoga u lijevu ruku, to bi ovaj isto tako ranio onog prvog u lijevu ruku i to baš u isti mah i na istom mjestu. Napokon uvidješe da tako ne mogu nikako izići na kraj. Stoga stanu spremati silne i žestoke vojske i ureku vrijeme i mjesto gdje će se ogledati.
Jedan od njih imao je nešto manje vojske, ali baš prije nego će se pobiti, najedanput se namiri jednak broj i na jednoj i na drugoj strani. Pa kad prebroje vojsku, sami se začudiše. Nijesu znali nikako kako se to dogodilo, a znali su da je jedan od njih imao manji broj vojske. Biva, džanum meleći se pretvorili u insanski suret (lik), pa prešli na onu stranu, gdje je bilo manje vojnika. Ele šta ću ti duljiti: napokon dođe vrijeme da se ogledaju.
Obje vojske junački su se borile, ali nuto čuda! Gdje bi jedan vojnik drugog pogodio i ranio, to bi onaj drugi onog prvog isto tako ranio u isti mah i na istom mjestu. Ama baš i kod vojske se je taman onako događalo kao i kod kraljeva. Stoga je i na jednoj i na drugoj strani padao jednak broj vojnika. Kraljevi sami vide kako im nemilice gine vojska. Žao im je, ali jedan drugome nikako neće da popusti. Najposlije ugovore da se nekolicina boljih momaka izabere s obje strane, pa koji od njih nadjačaju, neka bude mejdan (pobjeda) u onoga kralja i one vojske. Kako smisle, tako i učine. No i ovo im ništa nije prudilo. I ovdje se je isto kao i prije zbivalo. Momci su i na jednoj i na drugoj strani jednako padali.
Poslije ovoga ureku opet njih dvojica ada se biju, ali im je bilo isto onako kao prije. Zatim iznova pokušaju sreću s vojskom, a najposlije izabirahu uvijek po nekoliko momaka s obje strane, da oni bar jedared odluče mejdan, ali sve utaman. I tako su oni neprestance, sad jedno, sad drugo mijenjali, ta su ratovali bez prestanka sve u avaje (uzalud) punijeh deset godina. Jadni narod vas im se bio u crno zavio. Kako neće, kad tolika sila izgibe. Svak je želio mir, ali njih dvojica ni za dlaku jedan drugom da popusti.
Najedanput im dođe misao, kako će se jedan drugome osvetiti. Obojica jedno isto zamisle, a to je, da jedan drugome kućnu kraljevsku grobnicu (kryptu) – mi reknemo mezar – razore i da sve insanske kosti iznutra izbace. A to je u nas veliki đunah (grijeh). Nema ti većega i težega đunaha, nego kad staneš na mrtvu insansku kost. Ele šta ću ti duljiti: njih dvojica prije svega odrede da svaki na svoju grobnicu metne jedan veliki kamen, biva stećak, tako da ga ne može ni ampa (množina) ljudi odmaknuti. Iza ovoga ustanove vrijeme kad će onaj stećak metnuti na svoju grobnicu i razroviti grobnicu onog drugoga. Oni nijesu znali da obojica kane jedno isto učiniti. I taman jedne snosne tavne noć, kad su to htjeli učiniti, susretnu se na putu. U prvi mah se zapanje, al najednoć jedan drugome priskočiše i poljube se. To isto učine i njihovi pratioci, koji su im pomogli dovaljati stećke, a sjutradan i sva vojska.
Vas narod veselio se i radovao tome događaju, te je dovu činio Bogu. A kao spomen ovoga događaja počne narod i jednog i drugog kralja mećati stećke na svoje mezarove, biva grobove. Od tada kažu, falan, da su postali stećci.
GZM, knj. III, god. I, str 97-98. Pribilježio: Ivan Zovko 1885. godine u Mostaru od Avde Rudana.
Aiša Softić, Zbornik bošnjačkih usmenih predaja, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005.