To (mjesto je središte) kadiluka i pašin vojvodaluk u hercegovačkom sandžaku. Sa sve četiri strane opkoljeno je kršem. To je lijepa kasabica; ima džamiju, tri mesdžida, malo javno kupatilo (hamam), svratište (han), dvadeset dućana i oko dvjesta osamdeset pločom pokrivenih kuća, koje imaju bašče, vinograde i svoje vode. Zbog straha od neprijatelja, sve kuće zidane su od tvrdog materijala, a neke imaju i četverougaone kule s gvozdenim vratima (demir-kapije). Naime, ćeremit je u ovim krajevima rijedak. Sve su kuće okrenute prema zapadu. Kako se na ušću potoka Dola u Bregavu nalazi deset vodenica ove kasabe, njih pokreće voda potoka Dola.
Sve rijeke u ovim stranama teku prema zapadu i ulivaju se u rijeku Neretvu. Zaleđe varoši čine brda doline (rijeke) Dola.
Narod nosi kalpake i bijele turbane. Govore bosanski. To su, međutim, pravi ratnici, veliki prijatelji stranaca i ljudi od riječi. Štaviše, na dan prije nego sam ja, siromah, stigao u ovu varoš, došlo je oko pet hiljada kotorskih nevjernika, koji su u ovoj varoši zarobili mnoge muslimane, oteli mnogo blaga i tu i tamo zapalili neke kuće. Kad su muslimani, koji su se bili zatovrili u kule, ugledali mene, siromaha, izašli su iz kula napolje zahvaljujući bogu i sve su nas smjestili u jednu kulu. Uto, hvala bogu, stiže vijest da je u potjeru za zarobljenicima pohvatanim u ovome gradu pošao Suhrab Mehmed-paša. A kada je došla vijest da ih je stigao u času kada je neprijatelj sa plijenom ulazio u Kotor i da je izbavljeno oko 300 zarobljenika i mnogo opljačkanog blaga, Stočanim je laknulo. Te noći bili smo i mi kao bez duše; uopšte nismo imali sna. Sutradan, ranim jutrom, uzeli smo iz ove varoši još 40 momaka za pratnju te, ne puštajući ni onih 50 naših hrabrih drugova koji su nas pratili, krenuli smo na put preko krša i kamena, opasnim i nesigurnim putevima prema jugoistoku. Idući osam sati i podnoseći muke i nevolje, došli smo u kasabu Ljubinje.
Evlija Čelebija, Putopis, “Sarajevo-Publishing”, 1996.