Prema tome, sadržaj najstarijih kozmogoničkih mitova koji objašnjavaju izlazak i zalazak sunca je sljedeći: jelen (zemaljsko stvorenje) je ukrao sunce-djevicu iz podzemnog svijeta i s njom pobjegao u nebo; bijesni gospodar podzemnog svijeta ga je proganjao, srušio i vratio djevicu.
Prošlo je hiljade godina, izvorni mitovi su zaboravljeni, ali njihovi odjeci su preživjeli do današnjeg dana. U jednoj gruzijskoj bajci, mladi jelen žudi za prelijepom Jelenom. Mladi jelen se sukobljava sa Davom (transformisanim arhaičnim bogom podzemnog svijeta) koji je takođe zaljubljen u Jelenu. Kralj vjetra (još jedna aluzija na koncept „podzemne zmije“ koja stvara oluje dižući se u nebo) ljepoticu čuva zaključanu pod devet kapija. (devet je broj koji se vezuje za boga podzemnog svijeta). Jelenina majka je čarobnjakinja koja ima moć ubijanja i oživljavanja (nebeska boginja je bila izvor života i smrti).
Mit i ritual su nerazdvojivi u obredima i sačinjavaju obred u cjelosti. Mit koji posmatramo nekada vjerovatno nije predstavljao sadržaj samo verbalnih tradicija, već i obreda. Čini se da je festival Jelena sa zlatnim rogovima ostatak takvog obreda. Rituali koji su ilustrirali sukob pretendenata na sunce-djevicu su vjerovatno takođe postojali. Izgleda da razne igre sa loptom odatle vuku svoje porijeklo: Asteška ritualna igra s loptom ili proljetne igre s loptom poznate u Njemačkoj i Engleskoj (tokom vremena su se pretvorile u sportske događaje: fudbal, odbojka, košarka i rukomet). Ako čitalac nije spreman prihvatiti pretpostavku da fudbal nije izvorno britanska igra i da se je prvo razvio iz misterijske drame o borbi za sunce, treba imati na umu da se u Indoneziji fudbal igrao od prastarih vremena, i to sa gorućom loptom. Latinska riječ paganica (‘igrati lopte’) ima isti korijen kao i paganus (‘neznabožac’).
Igre s loptom u Engleskoj su održavane za karneval. Ovaj praznik izvorno je bio paganski festival kojim je obilježavano buđenje boga zemlje iz hibernacije. Možda se je bog probudio kada je osjetio da mu je jelen ukrao sunce-djevicu, i počeo ga loviti (uistinu, prema jednoj Andamanijskoj legendi, vatra je ukradena od boga koji je spavao). Asocijacija karnevala sa ovim mitom potvrđena je običajem pečenja okruglih palačinki čiji oblik i boja odražavaju sunce; u Engleskoj, trke žena su održavane tokom ovog festivala, pri čemu su žene okretale palačinke na tavama dok su trčale.
Mit jelena koji je ukrao sunce pretvoren je u druge mitove koji su stigli do nas: Prometej je ukrao vatru od bogova i zbog toga je mučen, Agni je progonjen od bogova, germanski Loki (podzemni demon) je ukrao blještavu ogrlicu od nebeske boginje. Možda je sunce upravo ta vatra koju je Promotej ukrao, jer su po mitu ljudi do tada živjeli u tami. Prema opštoj verziji tog grčkog mita, Prometej je vatru ukrao od Zeusa, nebeskog boga; ali u drugoj verziji on je vatru ukrao iz Hefestove kovačnice, tojest iz podzemlja. Jedan od imena Agnija je Pramati; po indijskim tekstovima, drveni štap koji se okretao da bi se proizvela vatra zvao se pramanta; u jednom vainakijanskom mitu, bog groma osuđuje Pkarmatu na vječno mučenje jer je od njega ukrao vatru i dao je ljudima. Svi ovi dokazi ukazuju na to da ni Prometejevo ime, ni njegov čin krađe vatre nisu ograničeni na grčku mitologiju. Mit se je, uz neke modifikacije, proširio daleko van Evrope i zapadne Azije. Pleme Matu iz Nove Gvineje sačuvalo je tradiciju da je pas (biće asocirano sa podzemnim svijetom) ljudima donio vatru; prema jednom australijskom mitu, ljudi su vatru dobili od jednog čovjeka kojeg su bjesni bogovi za kaznu pretvorili u pticu (ovaj mit, poput grčkog, sadrži motiv božanskog bijesa i kazne; transformacija u pticu je takođe zanimljiva: jelen koji je ukrao vatru odletio je u nebo).
Ariel Golan, Myth and Symbol: Symbolims in Prehistoric Religion, Jerusalem, Israel, 1991.