Sije bo blagočastivo i zelo prijetno i dostaljepno pohvaliti i istinoju vjeru i željanoje slovo prinesti k tebje, o prvomučeniče Hristov Stefane, ti bo o pobivajuštih te moljaše, se glagolje:
“Gospodin, ne postavi im grijeha sego, ne vjedjet bo čto tvoret!”
Togo radi, mnogostradalče, jakože bo za onijeh moljaše se pobivajuštih te, boljše že moli se vladije mojemu Hristu bogu za vsegda molješta te i prizivajušta i ispovjedajušta te za Hrista boga, postradavša i vsa blaga tvorešta o gospodi mojem boze i tebe na pomošt prizivajušta, poneže moljenijem tvojim prijeh blagodet ot gospoda boga, i spodobljen bih vijenca i č'sti i ksifetra carska prvih mojih roditelj’ svetih, gospode srbske, kraljeva i cara.
I posljeduje žitiju ih i vjere i pravilom carskim i vsa nedostatčnaja ispravljaje i ispl'njaje v’ zemljah bogodarovanago mi kraljevstva i sih prje bivajuštu mi, obrete kraljevstvo mi v’ Primoriji, v’ Župije dračevičkoj, mjesto podobna na s'zidanije grada. I, togda, prizvah na pomošt gospoda boga i svetago i velikago mučenika arhidijakona Stefana, jakože bo i više rekoh, i v’ ime jego s'zdah grad na rečenem mjestje, i narekoh ime jemu Sveti Stefan.
I tuzi bješe reklo kraljevstvo mi postaviti slanicu i da budet trg soli prodavanija.
I tojo vidjenijem dojde Dubrovniku…
Zato poslaše kraljevstvu mi vlastelina svoga, kneza Dragoja Gučetića, a mole kraljevstvo mi i prose – da tuzi, u tom mjestje, u gradu (i) pod onjem gradom, ne postavi kraljevstvo mi slanice, ni da se sol prodaje. A govore Dragoje kraljevstvu mi – kako Dubrovnik ima zakone stare sa vsijemi raškimi gospodami da u Primoriju ne bude nigdjere postavljen novi trg, razvije na mjesto gdje jest bil postavljen u prvih…
Da kraljevstvo mi razumjevši zakone prve, što su imjeli Dubrovčane s gospodom raškom da se ne more postaviti nigdije u Primorije trg soli, razvije na obična mjesta – ne hotje kraljevstvo mi potvoriti zakone stare grada Dubrovnika što su imali s gospodom raškom, n’ bolje potvrdih, kako su imali ot prva zakone s gospodom prvom, umili se kraljevstvo mi po Dragoju Dubrovniku da ne budet u onom gradu, ljubo pd gradom, trg soli prodanija do vjeka.
I sija vsa više pisanja da ne potvori kraljevstvo mi, ni sin kraljevstva mi, ni kto ljubo ot surodnik’ kraljevstva mi, da sijega nikoliže ne potvori, dokole grad Dubrovnik i vlastele dubrov'čsci sijega ne potvore i njekojom nevjerom ne izgube – oni i njih’ djetca, i njih’ posljednji…
GRAD SVETI STEFAN sagradio je kralj Tvrtko 1382. godine u župi Dračevica, na mjestu gdje je kasnije izrastao sadašnji Herceg-Novi. Grad je trebalo da bude glavna luka za trgovinu sa Srbijom, Dalmacijom i Hrvatskom, ali su se Dubrovčani žestoko oduprli razvoju ove luke zbog zaštite monopola soli što su ga imali u svojim rukama. Povelju je pisao logotet Vladoje, a potvrdili su je najugledniji Bošnjaci što su se zatekli u dvoru Bišću, pod Blagajom u Humu.
F. Miklošić: Monumenta, SHS
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.