Adil-beg Zulfikarpašić: Mak je bosanski Šekspir

0

Kao intelektualac i bosanski patriota, i da nisam lično poznavao Maka, imao bih specijalan odnos prema njemu. Na moju radost, ja sam ga poznavao, i to veoma dobro. Pred rat smo dnevno bili zajedno, družili smo se, razgovarali, sjedili u tada popularnom Zvonu, nekada i po čitavu noć. Kada sam ga kao mladića upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna ličnost, već tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom budućom veličinom dijelim prijateljstvo… Sjećam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simiću u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, još dječak u to doba, srednjoškolac, nije znao šta da radi. Stariji brat Hamid, već veoma ugledna ličnost u Sarajevu, kaže mu: „Šuti, budi sretan da ti jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpiše se pod nju!” Mak je pokušavao da dokaže autorstvo, ali je na kraju odustao.

Inače, Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosi na jedan vrlo dostojanstven način. Bio je neki Fetahagić koji nam se stalno lijepio u društvo, a kako ga Mak zbog nečega nije simpatisao, jednostavno bi ustao i otišao kada bi se ovaj pojavio. Pitao sam ga o čemu se radi, a Mak je odgovorio da neće da se druži s njim i ništa više. Bio je delikatan i nikada nije rekao zašto…

A Makova Sena… Ona je bila vrlo lijepa žena. Išli smo zajedno na izlete, na Željeznicu, Vrelo Bosne, Bentbašu i Darivu. I tu je Mak bio veoma delikatan, nikada nije javno prozborio niti riječi o svom odnosu sa Senom, sve mu je bilo vrlo diskretno, kako već rekoh. Dva dana prije nego će se vjenčati, rekao mi je: „Ja bih se oženio…” i eto, bio sam kum. Tada građanskog braka nije bilo i zato je bilo vjenčanje kod kadije. Bio je to jedan fini, kulturni kadija, pola sata je ceremonija trajala. Imao sam mnogo fotografija sa Makom i Senom, pa i sa tog vjenčanja jednu, ali sve je to izgorjelo u porodičnoj kući Zulfikarpašića u Foči, sve je zapaljeno u jednom nečuvenom haosu za vrijeme onog rata. Nakon vjenčanja smo otišli na ručak u restoran, nas troje sa prijateljima, bilo nas je možda desetak…

I Mak i njegov brat Hamid su radili ilegalno. Ja sam za vrijeme rata, po političkoj liniji, imao stalnu vezu sa Hamidom. Bio je od velikog ugleda, a i izjašnjavao se kao musliman, pa ga ustaše nisu imale hrabrosti uhapsiti. Hamid je imao političku direktivu da se bori za što veći položaj u društvenoj hijerarhiji, da bude što bliže vlasti kako bi svojom aktivnošću bio što korisniji. Nije bio komunista, ali jeste bio ljevičar. Mak je s druge strane bio veoma vezan za pokret. Bio je naš kadar i mi smo ga smatrali svojim. Hamidovu spremnost da sarađuje s nama imamo zahvaliti Maku i Makovoj odlučnosti i potpunoj predanosti pokretu. Međutim, Mak se poslije rata nije identificirao sa Partijom i nije tražio koristi. To je moje mišljenje…

Kada sam kasnije, u emigraciji, čitao Maka Dizdara, bio sam oduševljen. Mak je postao ponovni tvorac našeg starog bosanskog jezika i mi koji smo ga čitali vani, osjećali smo kao da smo rođeni s tim jezikom. Mnogi su imitirali Maka, bezuspješno. Mak je stvarni pjesnik Bošnjaka i Bogumila. On je locirao (mada ne politički ili historijski) naš stvarni duhovni položaj na frapantno realističan način i predvidio sve, čak i konkretne buduće događaje…

Prije petnaest godina ja sam naručio bistu Maka Dizdara da mi je izradi Ivan Sabolić, akademski vajar iz Zagreba. Ta Makova bista je stajala na ulazu u Bošnjački institut u Cirihu i pjesma Zapis o zemlji koju je likovno osmislio Mersad Berber i dao da se izradi kao tapiserija. Zasto sam Makovu bistu stavio na ulaz u Bošnjački institut? Kad otvoriš vrata Instituta, prvo Mak – Vrata Bosne. Jer, Mak Dizdar je isto što i vrata Bosne, on je ta vrata. Na taj način sam izrazio najdublje svoje poštovanje prema Maku, s kojim  sam u mladosti drugovao, i nisam imao nikakvog kasnijeg utjecaja na njega, čak ni kontakta, ali on jeste na mene. Pratio sam sve što radi, redovno sam nabavljao njegov časopis „Žvot” i njegove nove zbrike, a kada sam u ruke dobio „Kamenog spavača” shvatio sam da je Mak najveće čudo, bosanski Šekspir. Znao sam i za njegov put u Njemačku, negdje 60-ih, ali nisam htio da ga kontaktiram. UDBA je sve i svakoga pratila i Mak je zbog mene mogao imati neprilika, još kakvih. Mada, recimo, mene su u Cirihu posjećivali Vojo Dimitrijević ili Ismet Mujezinović i to se ovdje znalo.  Čak je i Tito znao. Njima niko ništa nije smio. Ismeta Tito pita: „Bio si kod Adila?” Ismet odgovori da jeste i nikom ništa. S Makom je bilo drugačije, imao je on ovdje dovoljno neprilika sa nacionalistima, samo sam mu ja još trebao kao disident. A to je nepravda, kao i mnoge druge nepravde što su ih Maku nanijeli. Mirne se duše može reći da je Mak, na svoju veliku žalost, na svojoj koži osjetio da su se jako velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda. A on je to na svoj način iskazao u svojoj poeziji. Mene je njegova poezija jezivo suočila sa silama sa kojima sam se i sam borio. Mak je tu sredinu osjetio, prepoznao i otkrio, a oni su osjetili u Maku Dizdaru giganta literature koji je prozreo njihove namjere i ta sredina ga je na brutalan način htjela ne samo omalovažiti kao pjesnika, nego i uništiti kao čovjeka. I zato je Mak žrtva upravo onoga duha koji se rasplamsao 1992. godine u Bosni. Ja sam, opet, u mojim političkim razmišljanjima imao u Makovoj literaturi dokaz šta treba uraditi da se to spriječi… Vrednovanje Maka Dizdara se još nije dogodilo. Još nisu proutmačene sve tajne Makovih stihova, njegovih poruka, nije urađen film i tako dalje. Za to su krivi ljudi koji su na neki način učestvovali u rušenju Maka, kriva je zavist, jedna opća inercija. Maka se jednostavno ne može i ne smije zaobilaziti ako se hoće afirmirati Bosna. Mak je, napokon, jedan od najveći hsimbola Bosne, koji će još rasti…

Slovo Gorčina, 2004.

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: