V’ ime otca i sina i svetoga duha.
Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam’ bosan'skim, u Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Hlmske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav:
Bi milost naju knezu Vlkoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće, – naju milost djela.
I dasva mu u djedinu i isklad u vijeku, jemu i jegovu posljednjemu, dokole je naše sjeme u Bosni i dokole je vjeran nam Vlkoslav.
A ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkoslavu.
I jako bi (bio) božiji osujenik u djetci Vlkoslav, komu hošte dati – voljan je da ot onoga služi gospodinu banu.
I da ondje nije ni jednoga dohotka k’ nam’, ni sade, razvje kada hošte Vlkoslav.
I da nije inoga vladavca ondje, razvje da su vladavci kneza Vlkoslava. A da od onoga služi godpodinu oružjem – kako može najbolje.
I zato, dasva knezu Vlkoslavu one župe za jegovu vjeru – a one župe bista nevjerne i stasta naprotivu nam’ polog Hrvata.
A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…
A kto hošte sije potvoriti i poreći bez nevjere – da je proklet otcem i sinom i svetim duhom, i četirije evanđelisti i dvanadeseti apustoloma i vsimi bogu ugodivšimi, u si vijek i pridušti.
Baštinska povelja Stjepana Kotromanića je jedan od onih interesantnih i važnih dokumenata koji su sretnim slučajem pronađeni u Kermendskom arhivu u Mađarskoj. To je prva poznata bosanska darovnica na narodnom jeziku. Počinje uobičajenom verbalnom invokacijom, a zatim se nastavlja veoma čudnovatom intitulacijom: „Az, sveti Grgur, a zovom ban Stjepan…“ Takva fraza poznata je iz tri povelje ovog vladara. Smatra se da je ovakvu „mističnu formu“ ban upotrebljavao u vrijeme kada je priznavao samog Boroja Dobrkovića, koji je knez i kome je namijenjen dar. Ovom darovnicom povećava se broj lijepoh narodnih imena, poznatih iz povelja Stjepana Kotromanića.
Dijak Ivaniš Ivanović datirao je svoj dokumenat na zapadni način, kojim se služila crkva bosanska – od Hristova rođenja. Ivaniš nije pripadao banskoj kancelariji, te se i njegovo pismo razlikuje od pisma pisara te kancelarije. Njegovo pismo valja vezati za neku drugu tradiciju, njegovanu u sjeverozapadnim krajevima gdje su živjeli Hrvatinići.
Lj. Thalloczy: Istraživanja