Stjepan Dabiša, 15. aprila 1392.
Buduće že mi kraljevstvu na svakom miru bespečalno:
I tagda pride na kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasito u vladanije kraljevstva mi.
I tada, hitaje, pospišno skupih kraljevstva mi boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožani, vlastele že i vlasteliće.
I potegoh na rečenu turačku vojsku, dnem i noću. I božijim htijenjem i tajnimi svojimi milostimi im že me smilova, a naših virnih srčanim trujenjem – rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo.
I gledahomo našima očima gdi naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udarac mačnih kripkijeh ih desnice, ne štedeće se nam’ poslužiti, a svoje mišice nasladiti v’ poganskoj krvi.
I u tom rečenom boju i rvaniji posluži mi, viteški mirno i srdačno, kraljevstva mi vsesrdačni i vazmožni vitez, virni naš vojevoda Hrvoje, sin vojevode Vukca.
I za tu njegovu službu virnu, stvori milost kraljevstvo mi i s bogoljubimom gospojom, s blagodarvanom mi kraljicom kir Jelenom, rečenomv vojevodi Hrvoju dasmo mi naši dvi seli gospodski…
Darovnica kralje Dabiše vojevodi Hrvoju Vukčiću kojim ga nagrađuje za njegovo junačko držanje u borbi protiv Turaka, jedan je od mnogobrojnih dokumenata iz kojih se vidi da se Bosna odupirala Osmanlijama decenijama. Za nas je ovaj tekst zanimljiv po nečemu drugome – ovo je najslikovitija bosanska povelja, a po mnogo čemu i najpoetskija južnoslavenska povelja uopće.
Đ. Šurmin: Hrvatski spomenici, I, 95, Zagreb, 1896.
M. Dizdar: Jedna poetska bosanska povelja, Odjek 10, Sarajevo, 1965.
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.