Mjesto knjige Koljena za madonu u Dizarevom pjesničkom opusu
Doživljavati poeziju Maka Dizdara svodeći je na pjesme zbirke Kameni spavač znači reducirati jedan osebujan i heterogen pjesnički opus na njegov možda najpromišljeniji i pjesnički najneobičniji vid, ali ipak samo jedan oblikotvorni jezički derivat poetske ideje. Opisivati Dizdarevu poeziju isključivo kao refleks jednog narodskog i medivijalnog odjeka u potrazi za modernim oblikom izražavanja pjesničkih ideja podrazumijevalo bi odbaciti sve ono što je Dizdarov jezikotvorni genij uobličio prije nego je forme srednjovjekovne heretične epigrafije prisvojio kao glas sopstvene uplašene egzistencije. Kameni spavač jeste vrhunac jedne potrage za oblikom glasa obremenjenog strepnjom, ali na toj stazi izražajne samospoznaje Dizdar je otkrivao forme poetske modernosti, koje su uvijek nadilazile dostignuća aktuelnosti izdvajajući se svojom originalnošću od umjetničkog prosjeka vremena.
Kakvo mjesto u Dizdarevoj potrazi za optimalnim pjesničkim glasom ima knjiga Koljena za madonu teško je procijeniti, ali ljepota njene jednostavne neobičnosti i jezičke virtuoznosti govori mnogo više nego je kritika, slijepo usmjerena svojom pažnjom na obožavanje Spavača, ikada uspjela definirati suvisao i relevantan sud o poetskoj vrijednosti stihova. Iz perspektive Spavača sva poezija koja je predhodila toj pjesničkoj sintezi tradicije, historije i modernosti obznanjuje se kao šokantno otkriće jednog nepoznatog poetskog noviteta u kojem su avangardnost i modernost nerazdvojivo povezani u lirici eksplozivnih jezičkih kombinacija. Pa šta je onda poezija Maka Dizdara prije Kamenog spavača moramo sebi postaviti pitanje u nastojanju da suspregnemo osjećaj čuđenja suočeni sa inovativnošću pjesničkog izraza, koji nije računao na otkrivanju jedne nove eklektičke forme, nego je estetiku svoga poetskog djelovanja gradio na eksploatisanju lirskog kao jedine pokretačke snage pjesničke tvorbe.
Koljena za madonu je ljubavna lirika i u toj naizgled banalnoj spoznaji krije se ono neponovljivo, ono jedinstveno i ono nerazumljivo, što tu knjigu čini toliko drugačijom od Spavača kao jedne prividne nulte tačke razumijevanja Dizdarevog poetskog poduhvata. Toliko drugačija unutrašnjim tonom, a opet toliko puna skrivne slutnje onoga što će kao bljesak jezičke eksplozije doživjeti svoj vrhunac u monumentalnoj rječitosti Spavačeve epitafnosti. Razlomljena u nepravilnom redu, naizgled nepovezana smislom, ludična u probojima jezičkih višesmislenosti i silneski bogata slikama prirode i veselja, poezija zbirke Koljena za madonu nosi u sebi onu veličanstvenu jednostavnost, koja će svoj konačni oblik dobiti u pjesmama Kamenog spavača.
Ali, daleko od toga da ove dvije knjige slijede jedna iz druge na bilo koji način osim intuitivne imanencije, jer dok je Spavač knjiga o nestalom svijetu, Koljena za madonu je zbirka ljubavnih pjesama sa samo jednim simbolom smještenim u središte svih poetskih nastojanja. Ideal žene kao pokretača svih unutrašnjih i vanjskih događanja sadržajni je predmet svakog stiha zbirke i taj se simbol javlja u nekoliko oblika i nekoliko različitih stanja. Žena je središte tog svijeta bilo da je samo idealna slika jednog smislom izgrađenog svijeta vrijednosti ili naznaka koja motivira, tjera, pokreće i užasava lirskog zaljubljenika. Ideja žene, koja se kod Dizdara nije preobratila u svoj apstrahirani ideal, je stvarna i od ljudskog oblika i baš zato univerzalna i općevrijedna, što pjesnikovom uvidu u njenu tajanstvenu prirodu daje za pravo da napiše:
Pa šta onda šta
Da radimo nas dvoje
Šta mi preostaje nego da božije ime
Premetnem u tvoje
Ta pjesničla apoteoza Dizdareva u kojoj se žena atribuira božanskim sasvim malo podsjeća na trubadursko idealiziranje žene, koja je uvijek predstavljena kao trajno odsustvo datosti i konkretnosti, ali nosi u sebi danteovski osjećaj bogobojaznosti. Samo, za razliku od Dantea, koji pjesnički kosmos ovostranosti i onostranosti gradi oko želje da udovolji ženskom liku koji neprekidno izmiče iz vidokruga njegove pažnje, Dizdar ženu zamišlja i predstavlja kao biće ovog svijeta, opipljivo, dohvatljivo i tjelesno. Žena u Dizdarevoj poeziji nije metafizički koncept razmišljanja, ona je putenost i sreća koja prolaznost ljudske egzistencije odagnava u smiraj vječne ontologije. Žena je uvijek prisutan paradoks, jer je u Dizdarevoj poeziji ona mjesto gdje se sjedinjuje zemno i stvarno sa onostranim i eteričnim. Idealizirati je, oduzimajući joj tjelesnost i razvrgavajući njeno fizičko biće, za Dizdara doslovce znači narušavati princip njene ženstvenosti, jer maštati o ženi koja nije ljepota nagog tijela uzaludna je kontemplacija koja misao ljudskog sanjarenja vodi ka nečemu nestvarnom i nepostojećem. Maštati o ženi ne smije nikada biti proces inteligibilnosti, nego se ta aktivnost ljudskog duha mora povoditi introspekcijom u doživljeno i viđeno. I kada ženu postavlja kao nultu vrijednost poetske ontologizacije svijeta, Dizdar to čini stvarajući poeziju oko čulnosti jednog trenutka, kao što vidimo iz stihova pjesme Izgubljena:
Zagrljaj tvoj bio je plodan kao mlječno sjeme zemlje
i ja sam u njemu jačao rastao
a grudi su se moje nadimale kao jedra mora u buri
do prvog zrna saznanja
Slika preobražena u uspomenu doseći će svoj semantički vrhunac u lirskom osjećaju gubitka, u stanju metamorfoze tijela i ličnosti i ideje koja neprekidno pokušava odgonetnuti razloge gubitka ženske prisutnosti. Utemeljena na stvarnom i proživljenom, žena se iz stanja konkretnosti preobražava u bezbrojne potencije postojećeg, koje se oblikuje u činu nepovratnog gubitka. Žena u Dizdarevoj poeziji uvijek jeste i nije, bivstvovanje i njegova suprotnost, čime ono bivstveno u realnosti postaje stvarno u kontemplaciji, a pjevanje, shvaćeno kao Hajdegerovo mitsko stvaranje, otkriva kako se iz procesa čežnje za stvarnim rađa jedna potpuno fiktivna zbilja. Ta granica između uspomene i metafore je gotovo nerazumljiva, a iz samo jednog sjećanja žena se počinje u lirskom magnovenju pomaljati kao biće svih umnih sfera. Stoga Dizdar, svjestan, važnosti tjelesnog i zbiljskog prapočetka pjesničkog izmišljanja žene, doslovce piše:
Sjećanje na tebe
kakva si bila
kakva si mogla biti
kakva nećeš nikada postati
leluja se u opsjeni
osama noći što se ne prekida
To stratifikacijsko poimanje žene kao prapočela u Dizdarevoj poeziji daleko je od platonističke čiste inteligibilnosti i pojava žene u pjesmama knjige Koljena za madonu nije svedena na predmet kontemplacije koji se ukazuje kao čista forma i kategorija umstvenog. Ili, forma njenog pojavljivanja isrctana je linijama zemnog, opipljivog i tjelesnog, gdje se prisustvo i naknadno odsustvo ženskog tijela shvata kao božanska intervencija. Ima u toj poeziji i odjeka primordijalnog i panteističkog koje se otkriva u neprekidnom sučeljavanju ženskog tijela i elemenata prirode i veoma je uočljiva ta dionizijska priroda ženskog postojanja. Ona vabi, ona privlači, ona zavodi, ona usrećuje, a njeno tijelo je, kao vruć žarač, ostavljalo traga gdje god se obznanilo u svojoj golotinji.
Ovamo tu rijeku što zaprepastila si juče svojim bijelim
Tijelom
i na plač potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka
i jaka neka vode teku neka samo teku neka
mjesto da se vratiš i da platiš tajnu
Dionizijski doživljaj žene kod Dizdara ima elemente predreligijskog i predkršćanskog, makar se mnogo koristio motivima koji su kršćanskim posredovanjem i kršćanski modificirani iz antičkog predmonoteizma dospjeli u pjesničku kulturu Evrope. Žena je čudo koje se sreće svakodnevno, a njena pojavnost tjelesna je apoteoza njenog praiskonskog ideala i upravo iz tog narodskog i paganskog dualizma duše i tijela rađa se iskrena udivljenost njenoj zaokruženoj pojavi. Žena je nešto što se nalazi na dohvat ruke, što se doslovce može opipati, ali istovrmeno i biće koje svojom fluidnošću neprekidno postaje daleko, tajanstveno i neshvatljivo.
Upravo je ta tajanstvenost izvor žudnje lirskog ja, a nedohvatljivost izvor čeženje – dualizam njenog bića koji se neprekidno pojavljuje čas u jednom, čas u drugom obliku, pored svega, izvor je patnje i nemoći, nemogućnosti da se njenom liku iskaže poštovanje koje svojom božanskom prirodom zaslužuje. Pjesnička nemoć vrhunac svoje uzaludnosti doseže u trenutku kada jezik izgubi formu i svrhu i kada postane nemoguće koristiti ga kao medijatora osjećanja. Izrečeno, u Dizdarevoj poeziji, suočeno sa savršenstvom žene gubi moć kazivanja i pretvara se u mehanizam ništenja i propadanja. Zatajiti osjećanja u Dizdarevoj poeziji predstavlja čin osjećanja nemoći i straha u kojem se ljubav preobražava u svoje zloslutno i goropadno naličje.
Ništa ti o tome ne rekoh
Jer mišljah da šutnja govori više od riječi
Ništa ti o tome ne rekoh
I izgubih te na čudnim putevima ljubavi
Koljena za madonu knjiga je nastala iz potrage za osobnim latinitetom, iz potrage za literarnim svijetom kodificiranosti i formalne strogosti, a opet ona u sebi nosi toliko otvorene netrepeljivosti prema samostanskom i viteškom shvatanju ljubavi i žene. Pa kako onda shvatiti tu očitu protivrječnost osim kao potrebu da se petrarkističke metafore i renesansni retorički konstrukti redefiniranjem i rekontekstualizacijom ne izmjene do svoje suštine. Jer, Dizdar arheologiju poetskog značenja ne koristi kako bi isključivo izrazio strahopoštovanje tradiciji, nego formama pjesničkog izražavanja daje novi smisao i novu metaforizaciju zamjenjujući kršćanske principe ženstvenosti idejama paganskog ritualizma. Zbog toga je u njegovoj poeziji žena vitalna snaga, ona je biće koje se daje i koje nakon ljubavnog čina rađa, ona je moderna Demetra, hram u kojem se moli i pronalazi spas.
To je razlog što je i u svojim opisima žene Dizdar pribjegavao metonimijama odabirući sasvim svjesno da ističe ekstrme njene ženstvenosti. Vrline njegove žene su zavodnički poluotvorene oči, namjerno rastresena kosa i ruke koje su uvijek zavodnički nemirne. Te su ruke, kao najčešće ponavljan motiv knjige, najsnažniji simbol žene jer one grabe, one zarobljavaju, one sputavaju, a istovremeno, one rade i stvaraju, one miluju i odaju ljubav koja se hinjeno krije.
A onda se poezija cijele knjige magično uzvisuje do mjesta gdje banalnost svakodnevnog govora poprima važnost posvećenog. I upravo u snazi kojom se svakodnevni govor pretvara u krike ljubavne molitve Dizdar pokazuje raskoš svog jezikotvornog genija, jer samo pjesniku takve demijurške potencije polazi za rukom da pjesmicu malodobničke ljubavne iskrenosti ispuni s toliko poetske snage.
Čujem te
Blizu si
Ja te gledam
Ja te lovim
Ja te ne dam
Ja te volim
Ja te volim
Ja te volim
Sagledavati Dizdarevu poetsku praksu iz perspektive Kamenog spavača nezahvalno je i nepošteno prema raznolikosti i originalnosti svega onoga što je njegov pjesnički duh kreirao prije. Ali, čak i u kreiranju jednog epistemološkog suodnosa u kojem je Spavač polazište za hermeneutičko shvatanje Dizdareve poezije, knjiga Koljena za madonu otkriva se kao jedan svijet potpuno drugačiji i stran svemu onome što je Dizdar Kamenim spavačem definirao kao konačnu poetiku svog pjesničkog stvaranja. Nepravedno i nepošteno prema opusu koji nosi uzbudljivost modernističkog otkrivanja nepoznatih predjela jezičkog izražavanja i neumjereno pretjerano, jer je toliko očito da je i knjiga Koljena za madonu nastala iz istovjetne potrebe obnavljanja prošlosti, samo ne lapidarne srednjovjekovne bosanske duhovnosti, nego jedne tradicije pjesništva u kojem je srođena starogrčka antičnost sa romanskim latinitetom.
Poezija zbirke Koljena za madonu preferira složenost izraza i daleko da u njoj ima one jednostavnosti u pjesničkom opisivanju literarne stvarnosti kao u Kamenom spavaču; nema u toj knjizi ni egzistencijalne tragike Gorčina i Kosare, nema ni suočavanja sa metafizikom prolaznosti i nestalnosti. Začudo, to je knjiga koja ontološku svrsishodnost postojanja crpi u osjećaju eshatološkog udivljenja, a simbolički centar proizvodnje svekolikog smisla sasvim je lako utvrdiv. Mjesto etičke, metafizičke i estetske emanacije je žena, figura koja je polazište i ulazište svakog smislenog ljudskog napora i to žena koja se obznanjuje kao subjekat realnosti i izvorište sreće, a ne podsjetnik na tragičnu ljudsku prolaznost.
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)