Likvidacija “Narodne prosvjete”

1

Povodom diskvalifikacije reisa Cerića književnih legendi (od Kulenovića… do Maka Dizdara) iz korpusa nacionalne književnosti, zato što se oni, u strahu od režima, za života nisu iskazali i deklarirali kao muslimani, a sve na mezaru nedužnog Nedžada Ibrišimovića, javnosti nudim izvod iz neobjavljene knjige, moga oca,  Esada Bibanovića, Svjedočanstvo jednog vremena – Kulen Vakuf 1941 – 1945, koji ilustrira jedan od više životnih perioda Makovog stradanja.

Kao što nepoznavanje zakona ne amnestira krivca, tako i neupućenost u stradalničku biografiju Maka Dizdara, ne amnestira reisa Cerića.

 

Likvidacija “Narodne prosvjete”

 

Esad Bibanović je zabilježio: „…Izdavačko preduzeće “Narodna prosvjeta” je formirano neposredno nakon rata. Vremenom je izraslo u jedno od najvećih izdavačkih preduzeća u cijeloj Jugoslaviji. U ovo preduzeće sam prešao iz škole 1.maja 1956. godine. Direktor preduzeća je bio Mustafa Zirić iz Bihaća, a glavni i odgovorni urednik je bio Mehmedalija Mak Dizdar. Sa njim u uredništvu su radili urednici, Razija Sarajlić, Ivica Bodnaruk, Risto Trifković i Ahmet Hromadžić, urednik dječije biblioteke “Lastavica”.

U izdavačkom savjetu nalazili su se Niko Miličević (mislim da je on bio predsjednik Savjeta), Branko Ćopić, Todo Kurtović, Mak Dizdar, Gustav Krklec iz Zagreba, Branko Radičević iz Beograda, Mustafa Zirić i možda još neko.

 

Preduzeće je veoma dobro poslovalo, plaće su bile dobre i dobivali smo ih na vrijeme. Odjednom se u preduzeću počelo koješta pričati o Ziriću i Maku. Osjetilo se da im se nešto sprema. Zakazan je i sastanak kolektiva. Na sastanak su pozvani i naši radnici i službenici iz Beograda i Zagreba kao i iz ostalih mjesta u BiH u kojima smo imali stovarišta knjiga i svoje knjižare. Na sastanku se okupilo toliko ljudi da polovina nije imala gdje da sjedne. Kao gosti na sastanak su došli Nijaz Dizdarević, član CK KPJ za BiH i Hasan Grapčanović, pomoćnik tadašnjeg ministra za kulturu BiH, Svete Marjanovića.

Na dnevnom redu se nalazila samo jedna tačka, otprilike ovakva:”Međuljudski odnosi i neki propusti u izdavačkoj djelatnosti preduzeća”. Nakon podnošenja izvještaja Zirića i Maka nastala je vrlo, vrlo živa diskusija.

Ispred uredništva u diskusiji je prvo učestvovao veoma žustro Ahmet Hromadžić (koji je po prirodi takav), a potom ostali urednici. Bit njihove diskusije je bio da se preduzeće udaljilo od svoje bosanske izdavačke koncepcije. Osim udaljavanja od osnovne zadaće, preduzeće se počelo baviti i izdavanjem šunda kao što je roman francuske spisateljice Fransoa Sagan “Dobar dan tugo” – rečeno je. I gosti su diskutovali o tome. Ipak su ljudi ostali u uvjerenju da se iza svega kriju neki politički razlozi. U takvim suprotstavljenim stavovima zakazan je drugi sastanak.

 

Između ova dva sastanka članovi trojke iz uredništva razgovarali su pojedinačno sa svim ljudima od nekog uticaja u preduzeću. Obećavali su im koješta samo da stanu na njihovu stranu.

 

Slijedeći sastanak je dobio karakter pravog političkog sukoba tužitelja i ostalog dijela kolektiva.

Za čitavo vrijeme sukoba sam pratio Makovo držanje i ponašanje naših kolega. Mak je svaki napad od svojih kolega tužitelja veoma teško podnosio. Na momente su mu se i oči kvasile. I ranije, a i tada sam se još jednom uvjerio da ljudi i u relativno normalnim, a ne samo logoraškim prilikama za neznatne položaje i male materijalne koristi mogu stvarno biti “homo homini lupus est”. Razmišljao sam kako da mu pomognem. Smislio sam. Napad je najbolja odbrana.

 

Kada su mislili da su koliko toliko ubijedili kolektiv u svoje stavove, ustao sam i iznio sve što sam znao o grupi iz uredništva, između ostaloga i Hromadžićevo obećanje da ću dobiti mjesto komercijalnog direktora ukoliko im se priključim. To sam sve rekao u znatno povišenom tonu ističući prljavu stranu njihove akcije. O svakom sam tužitelju rekao ponešto trudeći se da budem što objektivniji. Trifkoviću sam savjetovao da završi sedmi i osmi razred gimnazije i fakultet pa da se onda lati ozbiljnih poslova, a ne da se služi golootočkim metodama radi afirmacije svoje ličnosti. Zatim sam se obratio gostima. Njima sam rekao da ja nisam ubijeđen ni u ono što su oni govorili. Moje izlaganje je popraćeno jedinim, dugotrajnim i frenetičnim aplauzom.

Hasan Grapčanović je pokušao da omalovaži moju diskusiju koristeći moju izjavu da mi se “čitava utroba bunila” dok sam slušao njihova izlaganja, a moj povišen ton i lupanje od stol okvalificirao je mojim nekulturnim ponašanjem. Međutim dok je on govorio ljudi su žamorili i napuštali sastanak. Oni su to na vrijeme uočili i dali direktoru mig da zaključi sastanak.

Učesnici konferencije su se razmilili kojekuda po kafanama, a Zirić, Mak i ja smo otišli u obližnji restoran na piće i večeru.

 

Ziriću i Maku sam rekao da ja pretpostavljam razloge harange ali da sam ubijeđen u njihovo poštenje i postavio pitanje: “Šta se tačno skriva iza svega ovoga”? Mak je odgovorio: “U pitanju je nagrada od milion dinara koju smo dodijelili Ćamilu Sijariću za njegov roman “Bihorci”. To je u Ministarstvu za kulturu shvaćeno kao pojava mladomuslimanstva u izdavaštvu”. Na slijedeće pitanje da li tu ima bar malo istine, Mak je odgovorio: “Ama baš nimalo! Konkurs je bio tajan i pod šiframa. Mi smo nagradili roman, a ne Ćamila kao Ćamila. Međutim oni ostaju pri svome i još smatraju da smo ga time svjesno i rehabilitirali, pa zbog svega toga hoće da nam skinu glave”.

“Da nismo bili previše bučni?” – upitao sam. “Ne. Trebalo je još bučnije, da vide da ne mogu postupati sa ljudima onako kako su navikli. Da nismo dali ovakav energičan otpor i da nismo imali vašu bezrezervnu podršku, moguće je da bi i nas uputili na Goli otok kao što su, ni kriva ni dužna, svojevremeno poslali i Makovog brata, koji nema veze sa politikom” – rekao  je Zirić glasom uvrijeđenog čovjeka.

 

Ubrzo iza sastanka u knjižaru “Narodne prosvjete” u kojoj sam još uvijek radio kao njen poslovođa u društvu Slobodana Stojnića, direktora Izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” došao je Teufik Selimović – Buđoni, koga ranije nisam lično poznavao. Nakon što smo se upoznali rekao je da radi za NOLIT iz Beograda i da ga je to preduzeće poslalo da u Sarajevu otvori “Debatni klub”. Pitao me da li bih se ja prihvatio, uz sjajnu platu, da budem šef toga Kluba? Sedmo čulo me upozoravalo da njegova posjeta nije dobronamjerna pa sam tu primamljivu ponudu bez razmišljanja odbio. Predložio sam mu da potraži nekoga drugoga koji će rado prihvatiti tako nešto. Kasnije sam doznao da takav “Klub” nikada nije ni otvoren kao i da je UDB-a uskoro iza toga pohapsila neke Sarajlije i po drugi put ih uputila na Goli otok da tamo “debatuju”.

 

Nakon petnaestak dana iza zadnje konferencije kolektiva usmeno smo obaviješteni da se naše preduzeće likvidira. Sva materijalna dobra i svi radnici i službenici se priključuju Izdavačkom preduzeću “Veselin Masleša” u Sarajevu izuzev Mustafe Zirića, Mehmedalije Dizdara i Esada Bibanovića – glasila je odluka. Ova trojka je ostala bez posla.

Istom odlukom za direktora “Veselin Masleše” postavljen je Ahmet Hromadžić. Ubrzo nakon toga 1958. godine, Hromadžić je dobio i šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za dvije knjige koje je, mislim, izdala “Narodna prosvjeta” kao mladom bosansko-hercegovačkom piscu. Članovi otpuštene trojke stavljeni su pod jaku kontrolu UDB-e pod kojom su ostali sve do njihove smrti, izuzev mene, koji sam, na njihovu veliku žalost još uvijek živ i relativno zdrav (Esad Bibanović je umro 2005. godine, primjedba Z.B.). Da sam i ja nestao nisam siguran da bi se iko latio pera da rasvijetli i ovaj događaj vezan za Maka Dizdara i roman “Bihorci” Ćamila Sijarića.

Zato dragi čitaoci, kada budete čitali ovaj sjajni roman bar nakratko se sjetite njegovih teških porođajnih muka i nevinih žrtava. Da nije bilo njih pitanje je da li bi ovo fino književno djelo ikada ugledalo svjetlost dana.

 

Mak je u “izgnanstvu”  veoma teško živio. Tek kada je Mustafa Zirić iz Bihaća (nakon osude na jednogodišnju robiju, koju nije odležao – primjedba Z.B.) prešao u izdavačko preduzeće “Zora” u Zagreb i Mak je taj prelazak osjetio. Za svoja dotadašnja vrsna djela napokon je dobio veliku “Zorinu” novčanu nagradu.

Kada sam i ja prešao u “Zoru” kao njen predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, druženje je bilo češće. Na svako književno veče, na koja su obično dolazili zagrebački književnici sa direktorom “Zore” Ivanom Dončevićem na čelu, odlazio je i Mak.

Sa jedne takve večeri, vraćajući se iz Bugojna, zanoćili smo u Donjem Vakufu. Ujutro je osvanuo dosta veliki snijeg. U hotelu smo dugo čekali dok se nije rašćistio put prema Travniku. Dok se Mak zabavljao oko džuboksa (juke box) na moj zahtijev konobar je donio dvije kafe i dva vinjaka. On je to vidio pa je gotovo dotrčao do mene i oteo mi vinjak iz ruke vičući: “Ne! Ne!”. Na pitanje zašto, odgovorio je: “Ako se nešto desi niko nas neće spasiti. Poslušaj me. Imam ružan predosjećaj”. To je rekao veoma zabrinuto. Za čudo jedno taj se njegov predosjećaj i obistinio. Nedaleko od Donjeg Vakufa, negdje prije Komara, pri minimalnoj brzini, gotovo zaustavljeni, doživjeli smo saobraćajnu “nezgodu”. Jedna žena je rukama zaklaparala po gepeku automobila, a onda se skljokala na prtinu zapomažući. Žena koju smo prevezli u bolnicu nije bila uopšte udarena i ozlijeđena.

Za svo vrijeme vožnje do Sarajeva Mak je tvrdio da je ovu nezgodu inscenirala bugojanska UDB-a. Na primjedbu da mi se ovo nije nikada dogodilo on je odgovorio u tom smislu da je na ovakve i slične stvari već navikao i da će nas zbog ove nezgode još dugo maltretirati. Da se ništa ne zaboravlja uvjerio sam se mnogo godina poslije. Naime, tek nakon smrti Maka, Javno tužilaštvo u Bugojnu je podiglo optužnicu protiv mene.

Ostavši bez svog jedinog i ključnog svjedoka, sudu je omogućeno da me bez ikakvih poteškoća osudi na kaznu zatvora od šest mjeseci (koja je na višem sudu poništena). Ovo je najbolji primjer koliko je stvarno bilo opasno voziti Maka na kulturne manifestacije, posebno u atare tadašnjih nedodirljivih “velikana” koji su svakodnevno prijetili unutrašnjim neprijateljima naroda i države.

 

Maka su u “Zori” veoma cijenili i poštovali što je poslužilo njegovim progoniteljima da ga optuže za hrvatski šovinizam, što je naravno neistina.

U januaru 2000. godine, jedan nedjeljni časopis je objavio intervju sa pjesnikom Duškom Trifunovićem. Riječ je bila i o Makovoj pjesmi “Zapis o petorici”, a koja glasi:

 

Četvorica jednog vode

Jednog gone četvorica

Četvorica mrka lica

Preko vode preko žica

I od ića i od pića

I od ruha i od kruha

Kroz živice kroz ižice

Od svobode od slobode

I od hiže i od greba

I od zemlje i od neba

Četvorica jednog vode

Jednog vode četvorica

Četvorica jednog broji

Četiri se jednog boji

 

Prilikom čitanja ove pjesme Mak je Trifunoviću rekao “da ni sam nije znao šta mu bi da je napiše” – zabilježio je Esad Bibanović.

 

Esad Bibanović je na pismeno traženje biografskih i drugih podataka na liniji antifašističke borbe, dostavio Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu (17.3.1999. godine),  dokumentiranu izjavu o likvidacijama svjedoka i proganjanje istražitelja (E. Bibanovića) ustaničkih zločina izvršenih nad bošnjačkim stanovništvom 1941 godine, u Kulen Vakufu.

Nešto kasnije (09.12.1999. god.) na istu adresu je dostavio i izjavu o stradanju Maka Dizdara.

 

 

 

Esad Bibanović

 

Esad (Muharema) Bibanović je rođen 13. marta 1921. godine u Kulen Vakufu. Umro je u Sarajevu 04. avgusta, 2005. godine. Antifašista prije II Svjetskog rata, nosilac „Partizanske spomenice 1941“.

Sekretar SKOJ-a za Bihaćki okrug 1942. godine, jedine slobodne teritorije u okupiranoj  Evropi, poznate kao  Bihaćka republika kako je slobodna teritorija odmah nazvana. Kao borac ranjavan dva puta. Član Okružnog Komiteta SKOJ-a za okrug Sarajevo do oslobođenja.

Nakon oslobođenja vršio je niz veoma odgovornih poslova, a 1949. godine, je uhapšen i upućen na robiju na Goli otok u trajanju od 2 godine, 7 mjeseci i 13 dana  (politička presuda glasila na dvije godine).

Dva puta izbacivan iz službe. Jednom zbog famoznog člana 133 (verbalni delikt), a drugi put zbog odbrane prijatelja Maka Dizdara i Mustafe Zirića. Dugo radio na istraživanju stradanja Bošnjaka 1941. godine, u Kulen Vakufu.

Esad Bibanović je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod…

Zavjet dat na izdržavanju robije (Goli otok) da nikada više neće biti član partije nije bio lak. Rehabilitacija, što znaći bolje namještenje (čak i ponude za službu u diplomatiji krajem sedamdesetih godina), bolja penzija i drugo, podrazumijevala je članstvo u partiji.

Posljednji rat u Bosni i Hercegovini proveo u izbjeglištvu u Jordanu, Turskoj i Srbiji, izbjegavši u posljednjem trenutku sa Grbavice u Sarajevu koja je bila pod kontrolom četnika.

Poslije posljednjeg rata uvršten je u knjigu „Ko je ko u Bošnjaka“.

 

 

 

Tekst priredio njegov sin, Zoran Bibanović

 

 

Sarajevo 04.10.2011.

 

Podijeli.

1 komentar

  1. I read a lot of interesting content here.
    Probably you spend a lot of time writing, i know how to save you
    a lot of work, there is an online tool that creates unique,
    SEO friendly articles in seconds, just type in google – laranitas free content source

Komentariši