Istina je sasvim suprotna: autor nije neodređeni izvor signifikacija koje ispunjavaju jedno djelo; autor ne prethodi djelima; on je određeni funkcionalni princip kojim se, unutar naše kulture, ograničava, isključuje i odabire; ukratko, kojim se onemogućava slobodna cirkulacija, slobodna manipulacija, slobodna kompozicija, dekompozicija i rekompozicija fikcije. Ustvari, ako smo naviknuti da predstavimo autora kao genija, kao neprestani izljev invencije, razlog je taj što u stvarnosti zapravo činimo da on funkcioniše na sasvim suprotan način. Moglo bi se reći da je autor ideološki proizvod, jer ga predstavljamo kao suprotnost njegove historijski stvarne funkcije. (Kada je historijski data funkcija predstavljena u figuri koja je njena inverzija, radi se o ideološkoj funckiji.) Autor je stoga ideološka figura kojom se obilježava priroda straha od širenja značenja.
Ove riječi možda djeluju kao poziv na oblik kulture u kojoj fikcija ne bi bila ograničena figurom autora. Bio bi međutim čisti romanticizam zamišljati kulturu u kojoj bi fiktivno operisalo u sasvim slobodnom stanju, u kojoj bi fikcija bila stavljena na raspolaganje svakome i razvijala se bez prolaska kroz neku vrstu neophodne ograničavajuće figure. Iako je, od osamnaestog vijeka, autor igrao ulogu regulatora fiktivnog, ulogu sasvim karakterističnu za naše doba industrijskog i buržujskog društva, individualizma i privatnog vlasništva, ipak, s obzirom na historijske modifikacije koje se odvijaju, ne djeluje neminovno da će funkcija autora ostati konstantna u obliku, kompleksnosti, pa čak i egzistenciji. Vjerujem da će, kako se naše društvo mjenja, upravo u trentuku u kojem je u procesu promjene, funkcija autora sasvim nestati, i to na način po kojem će fikcija i njen polisemički tekst ponovo funkcionisati u skladu sa drugim modusom, ali ipak uz jedan sistem ograničenja – koji više neće biti autor, ali će ipak morati biti određen ili možda iskušen.
Svi diskursi, bez obzira na status, oblik, vrijednosti, i bez obzira na tretman kojem će biti podvrgnuti, tada bi se razvijali u anonimnosti žamora. Ne bismo više slušali pitanja koja su ponavljana toliko dugo: Ko je zaista govorio? Da li je to zaista on ili neko drugi? Sa kakvom autentičnošću ili originalnošću? I koji dio njegovog najdubljeg jastva je on izrazio u svom diskursu? Umjesto toga, pojavila bi se druga pitanja, nalik ovim: Koji su oblici egzistencije ovog dikursa? Gdje je on korišten, na koji način on cirkuliše, i ko ga može prisvojiti u vlastite svrhe? Na kojim mjestima unutar njega postoji prostor za moguće subjekte? Ko može zauzeti ove raznolike funkcije subjekta? I u pozadini svih ovih pitanja, ne bismo čuli gotovo ništa osim talasa jedne svejednosti: Kakve uopšte veze ima ko govori?
Michel Foucault, What is an Author?
Paul Rabinow (ed.), The Foucault Reader, New York: Pantheon Books, 1984.