General franjevačkog reda izvještava provincijala u Asiziju o uspjesima franjevaca bosanske vikarije u Bugarskoj.
Dragi ministre! Jučer od slavnog ugarskog kralja Ljudevita i od bosanskog vikara radostno sam primio nieke listove, svakim duha milinjem prepunjene… Ovimi listovi prijavljeno mi je, da od skora Gospodin po svojih slugah, braći našega reda, bosanske vikarije, tako velika djela izvadja, da premda so oni mlogi brojem, nisu ipak dovoljni, da trčeće na preporadjajuće kupalište okrste, nit da podjele ljudem svete tajne. Medju ostalimi jedno obznanit želim: na molbu velekrstjanskog i velepobožnog ugarskog kralja moj bosanski vikar poslao je u onu pokrajina (tj. Bugarsku), kraljevstvu i vikariji medjašeću, osmorica braće našega reda, sebi podložnih, koja su kroz petdeset dana preko dviesta tisuča ljuda okrstila. A da nebi po čemu o broju bila sumnja, na zapovjed kraljevu svi su kršteni u javne knjge uvedeni: ali one zemlje, kao što se piše, još ni treći dio nisu obratili, čvrsto se ipak nadaju, da će se otvorit vrata vjere i da će gospodin Isukrst sve ostanke sabrat u gospodnju ovčarnicu. Trče sa svojim narodom nevjerni knezovi, mladići idjevojke, starci sa mladeži hrpimice grnu na kršćenje, krivovjerci takodjer i razkolnici na istinu prave vjere, povraćaju se u jednistvo svete rimske crkve. Uz to njihovi svećenici i kalugjeri ponizuju se pod jarmom vjere, koji su dotle u svojem krivovjerju bili tvrdokorni. Htjeli su premloga prebivališta našega reda sagraditi da plodovi krieposti jedinstva i vjere uztraju. Neka se dakle vesele nebesa i raduje zemlja, te svaki jezik slavi gospodina. Zemlja je doista krenuta i nebesa su porosila od lica Boga Sinaja, spuštajući ovih dana obilnije nego li obično kišu dobru, koju je namienio Gospodin baštini svojoj, baštini zaisto manje braće, da nebude medju njimi prazna svjetlost Isusova, da li njihovimi rukami napuni se mnoštvom obraćenih naroda. Jedno je ipak, što ovoj duhovnoj radosti trn žalosti zabada: žetva je doisto velika, no poslenika veoma malo. Eno predjeli jur pobiedili za žetvu, ai ne ima, koji bi dovoljno želi i plod za život vječni mogli sabirati. Poradi šta javljeno mi je s plačom, da ako se broj braće ne uzmlži, neizmjerni plod vjere zanemarit će se i zapustit, te izgubit će se duše, za koje je Spasitelj svoju dragocjenu krv prolio. Gubi se sva ona napaćena Bugarska, koje je onaj premogući kralj već osvojio, a napose onaj grad Bindin, kod nas glasovit i velik, kamo se braća u obilnijem broju šalju. Patareni su i Maniheji više nego obično spremni krstit se, i k Isusu, pravoj svjetlosti, obratit, kad nebi uzmanjkalo takovih, koji bi put k ovoj svietlosti pokazivali. Rečeni prepobožni kralj, gledajući medju mnogimi narodi i kraljevinami mloge u istoj svetoj odluci, snebiva se od čuda i veselja, smjerno ištući, da se iste braće iz raznih strana do svie tisuće pošalje, koja veoma pristojao smjestiti namjerava, još takovom gorljivostju napram vjeri katoličkoj i obraćanju nevjernika plamti, da je pripravan svoje tielo izvrgnuti i za obraćenje naroda ciela sebi dati. Neka dakle ustanu redovnički muževi, nasliednici sina božjega, i vjerni sinovi blaženoga Franje, te na posao žetve muževno neka se spreme, s veseljem nek žanju i u trude sijućih neka vjerno unidja, da koji siju i koji žanju za prečište zrnje u Isukrstovu žitnica sasuto, presladki kruh u kraljevstvu gspodnjemu a na stolu Krstovu slavno budu jesti. Ti pako ministre, svoj braći dolazećoj na sveti oprost k Perciunkuli, ovo pismo razborito i razumivo daj pročitati, ali sam pročitaj, pak ih što mogneš gorljivije i snažnije ponukaj, stalno navodi, da uzmu plod tolikog spasenja, da se sa svom pripravnostju odvaže, i od moje im strane reci, da ako koji, božjim duhom nadahnuti, onamo htjednu poći, k meni neka veselo i sigurno dodju, da primivši posluh i blagoslov, svoju misao oslonivši na Gospodina, rečeno nadahnuće srčanije i sigurnije izvrše. Stoj zdravo u Gospodinu i moli se za me.
Apud Wadding: Annal.minor.VIII, 196. Prevod teksta donosi M.Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka I, Zagreb 1881, 63-5.