Autor: Keith Doubt
U Bosni i Hercegovini, stećci se pojavljuju u savremenoj umjetničkoj kulturi kao simboli i motivi. U tom smislu, obratimo pažnju na dva filma, “Ničija zemlja,” i kratki film “Hop, Skip and Jump.” “Ničija zemlja” završava se sa snažnom scenom. Jedan čovjek iz Bosne ostavljen je da živ leži na neeksplodiranoj mini. Ako se pomakne, on umire. Koliko dugo će čovjek živjeti bez pomjeranja pitanje je sa kojim film završava. Pomoć od Ujedinjenih nacija je stigla, ali je onda povučena. Čovjek je prepušten svoj nemilosrdnoj sudbini. Čak ni iskusna novinarka ne prepoznaje da joj priča leži u rovu koji je udaljen samo nekoliko metara od njenog vozila. Poput UN-a, novinarka odlazi ispunjena osjećajem fatalizma. Ta završna scena je simbol današnje bosanskohercegovačke situacije. Čovjek je živ, ali svaki pokušaj kretanja ili ustajanja dovest će do njegove smrti. Čovjek je živ ali zamrznut stvarnošću trenutačne smrti.
Posmatrajmo prethodnu scenu na kraju filma. Film se završava sa nježnom pjesmom i zalaskom sunca. Čovjek je postao svoj vlastiti nadgrobni spomenik. On je živ, ali ipak mrtav. Njegovo blijedo tijelo svijetli na večernjem suncu. Njegova zgužvana košulja izgleda poput isklesanog krečnjaka. Čovjek predstavlja ono što je stećak. Ivan Lovrenović kaže da stećci “kao da ožive pod sunčevom svjetlošću.” Stećak obilježava smrt nekoga ko još uvijek živi, još uvijek se obraća onima koji žive i prolaze pored njega.
Poput stećka, živi čovjek ne može biti dotaknut. Ako njemački vojnik dotakne bosanskog vojnika, i on će doživjeti smrt. Živi čovjek je svjedok tragedije svog života, “Ase leži … bosanski vojnik sa prekrasnom kćerkom, prevaren od svijeta, izgubio dragog prijatelja.” Poput stećka, živi čovjek svjedoči o onome što je značajno i izuzetno u sadašnjosti. Upravo takav je dar bosanskog svetog kulturnog naslijeđa.
Obratimo sada pažnju na drugi, kratki film “Hop, Skip and Jump.” Film predstavlja ženskog snajperistu. Film izražava duboku dvosmislenost. Sa jedne strane, mi ne znamo koliko je ona ljudi ubila i da li je ubila dijete što na cesti bježi od snajpera. Sa druge strane, mi je vidimo kako metkom u potiljak ubija sadističkog Četnika koji upravo namjerava ubiti majku i njeno dijete. Da li je ova žena prava Bosanka ili Četnik? Taj paradoks zaleđuje naše razumjevanje njenog identiteta. Da li je možemo poznavati?
Pogledajmo kritičnu scenu kada ona spušta svoje oruže, otvara prozor, izlazi na sunce i pozdravlja svoj nekadašnjeg ljubavnika sa druge strane ulice. Ona podiže ruku, pokazujući svoj dlan, pomjerajući je ispred sebe i iznad svoje glave, držeći je u položaju zakletve. Šta njen pozdrav znači? To je isti pozdrav koji susrećemo na stećcima. Na stećku je uklesan ljudski lik koji stoji na otvorenom polju i pozdravlja nas obasjan sunčevom svjetlošću. Neki su mišljenja da je podignuta ruka Pravedna ruka koju idolizira bogumilska hereza. Oto Bihalji-Merin se međutim protivi toj interpretaciji: “Čest motiv je ogromna podignuta ruka, arhetipski simbol zakletve višoj sili. Ne mora biti shvaćena kao ritualni čin, prizivanje dalekih božanstava, već može označavati stav komunikacije sa magičnim silama ovog svijeta.” Motiv je dakle prije duhovan nego religiozan. Njegova duhovnost nije izražena u transcendentalnom. Ona je izražena u imanentnom. Dok je u smrti duša daleko, u stećku je ona prisutna i bliska. Podignutom rukom ljudska duhovnost postaje prisutna ovdje i u sadašnjici.
Šta znači to što snajperistica koristi ovaj pozdrav. Da li je ona prava Bosanka? Ženin pozdrav muškarcu ne moli, niti preklinje. Pozdrav je otvoren, a ne tajan ili sakriven iza zatvorenih vrata. Ljudska povezanost ne pojavljuje se u privatnosti, već u javnosti. Pozdrav govori “Ja te znam i ti znaš mene.” On kaže, “Ja te vidim i ti vidiš mene. Vidiš me jer ja vidim tebe.”
To je ono što govori stećak. U javnom prostoru prirode, pozdravlja nas ljudski lik sa podignutom rukom. Ljudski lik stoji i ne preklinje. Ljudski lik pozdravlja nas, strance, u otvorenom prostoru. On govori “Ja te znam i ti znaš mene,” i “ja te vidim i ti me vidiš.” Još jače od toga, u pozdravu je prisutna naredba. Podignuta ruka insistira “ti me moraš poznavati i ja tebe moram poznavati.” “Ja te moram vidjeti i ti mene moraš vidjeti.” Zašto je to tako? Ako me ne poznaješ, nećeš poznavati ni sebe. Ako me ne vidiš, nećeš vidjeti sebe. A ako ne poznaješ ili ne vidiš sebe, ja te ne poznajem i ne vidim. U tom slučaju, ti si barbarin.
Kada snajperistica pozdravlja svog nekadašnjeg ljubavnika, ona također govori “Ja te znam i ti me znaš.” Ona također govori “ti me moraš poznavati kao što ja tebe moram poznavati.” Ovaj gest je radikalan čin u ovom kontekstu. Žena zna da neće poznavati sebe ako ne poznaje ovog čovjeka. Ona također vidi da ovaj čovjek neće poznavati sebe ako ne poznaje nju.
Sretanje žene u autobusu u Sarajevu nakon rata je nemoguća situacija. Čovjek ne može da pozdravi ženu. Ona je ubica. Ona je Četnik. Niti je on može ne pozdraviti. Ona je Bosanka. Ona je ostala u Sarajevu. Ako je pozdravi, on pozdravlja nekoga koga više ne poznaje. Ako je ne pozdravi, on više ne poznaje sebe, svoju prošlost sa njom.
Umjetnost filma dramatizira ovaj paradoks do krajnosti. Nasuprot umjetnosti, mi moramo prevazići ovaj paradaoks. Stećak nas uči jednu važnu lekciju. Ljudska duhovnost nalazi se u sadašnjem i bliskom, a ne dalekom i davnom. Stećak sa podignutom rukom poziva nas da ustanemo, da se pomjerimo sa neeksplodirane mine i podignemo ruke prema drugima. Sjetimo se, na kraju, i pjesme Maka Dizdara “Ruka” iz ciklusa “Radimlja”:
Ova ruka kaže ti da staneš
i zamisliš se nad svojim rukama