Piše: Miraš Martinović
Objavljeno u crnogorskom dnevniku Pobjeda, dodatak KULTURA, 20. oktobar 2012. godina
OBNOVLJENA STARA STOLAČKA KUĆA ODIŠE DUHOM VELIKOG PJESNIKA. U NJOJ SU RUKOPISI MAKA DIZDARA, NEKE LIČNE STVARI, KNJIGE, SLIKE UMJETNIKA KOJI SU GA PORTRETISALI…ALI KOJI SU I NAPRAVILI SLIKE PO MOTIVIMA NJEGOVE POEZIJE
Manifestacija SLOVO GORČINA dovela me je ovog septembra u Stolac, stolni grad na rijeci Bregavi, gdje je rođen Mak Dizdar. Prva viđenja svijeta, osim stolačkih zvijezda i planine Hrgud, projektovala su se kroz nekropole na obližnjim Boljunima i Radimlji, tim kamenim lapidarijumima pod stolčakim nebom, i gradom Daorosnom, „bosanskom Mikenom“, koji je stradao 46. godine prije Hrista. Nikada se više nije uzdigao, ali njegove ruševine i danas svjedoče o njegovoj veličini i ljepoti. Još se održava Sunčana kapija, na istočnoj strani, kroz koju i danas u njega ulaze znatiželjnici. Tu kapiju sam i ja prošao prije dva proljeća, a sa izlaskom iz ruševina iznio sam priču DAORSON / GRAD MISTERIJA, koju ću kasnije objaviti u knjizi ANTIČKI GRADOVI/SNOVI I SUDBINE.
MAKOVA HIŽA
Zahvaljujući Fondaciji Mak Dizdar, koja čuva djelo velikog pjesnika, u gradu Stocu, prije koju godinu otvorena Makova hiža. Nije to kuća u kojoj je Mak rođen, ali jeste nalik njoj. Kuća rođenja je u drugom dijelu grada. Ovo je hiža, zvjezdarnica, u kojoj boravi duh velikog pjesnika, čija su vrata širom otvorerna. I kako pjeva u Hiži u Milama:
Djedovska tu hiža bi stvorena
Krepča da krepost
U srcima ostane
Pa neka je zato vazda otvorena
Za dosta drage
I velikane
Srčane
Za sve pod nebom dobre ljude
I sve dobre
Bošnjane
Obnovljena stara stolačka kamena kuća odiše duhom velikog pjesnika. U njoj su Makovi rukopisi, lične stvari, knjige, slike slikara koji su ga portretisali…ali i koji su napravili slike po motivima iz njegove poezije… STARI BOSANSKI TEKSTOVI u novom izdanju. Ta kapitalna knjiga koju je Mak sredio i uredio, sa velikim predgovorom i objašnjenjima na kraju.
POZDRAVI IZ CRNE GORE
I sam učestvujući na manifestaciji SLOVO GORČINA prenio sam pozdrave iz Crne Gore i uručio knjige Jevrema Brkovića i Dimitrija Popovića, namijenjene Hiži i njenoj biblioteci. I moje GRADOVE.
Ovogodišnji Makovi dani bili su u znaku recitala njegove poezije kojeg su izveli učenici stolačkih škola, ali i glumac Nedžad Maksumić. Na Radimlji je izveden recital poezije Petra Gudelja, koju su govorili: Robert Pehar i Igor Vidačković. Otvorena je izložba slika Društva umjetnika Mostara, uz prigodnu riječ dr Mirsada Begovića. Održan je okrugli sto o stećcima na kome su iznijeta i neka nova saznanja o ovim čudnim biljezima koje je Miroslav Krleža nazvao „jedinstvenom kamenom poemom ispisanom u šumama i planinama Balkana“. U bašti Hiže je otvorena izložba skultura, rađenih po motivima stećaka, Adisa Fejzića i replike stećaka Senada Šabanovića. Izvedene su monodrame: Međuigre od 0.24 časa Zije Sokolovića i Ćorkan Harisa Burima.
Ovogodišnji dani su obilježeni i promocijom knjige pjesama Pozdrav iz sunčanog Hemoroida Mite Travara, prologodišnjeg dobitnika Nagrade „Mak Dizadar“. Promovisane su dvije zanimljive i značajne knjige: Kameni spavač Maka Dizdara i ruska književna avangarda mr. Adijete Ibrašimović i Književna prošlost i poetika kulture dr Sanijana Kordića.
Svim ovim manifestacijama je kordinirao Makov unuk Gorčin, koji je dobio ime po istoimenoj čuvenoj Makovoj pjesmi, koja je najavila, a zatim i probudila Kamenog spavača. On je duša Makove hiže.
DUH I DUŠA
Mak svojom magičnom poezijom, prepisanoj sa kanmih stećaka i dopisanoj sopstvenim jezikom, stvorivši jedinstvenu poetiku, ne prestaje da okuplja mnoge poštovaoce. U Hiži živi duh Bosne i Duša zemlje Hercegovine.
Prevodilac Kamenog spavača na engleski, Francis J. Jones je zapisao, kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost svog prvog pjesnika“, a Makov sin Enver u tekstu Pjesnik u vrijeme uklesan, piše: „Mak Dizdar nije svome narodu darovao ništa. Osim svoje djelo. I svoj život!“. Šta je to više što može da daruje jedan čovjek, pjesnik, svojoj zemlji i svom nardu, osim života i poezije.
„Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno stare valere, da na sadržajnu suštinu srednjevjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećanje današnjeg čovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe“, zapisao je Meša Selimović 14.jula 1972.godine, u povodu prve godišnjice od Makove smrti.
MISTERIJ STEĆAKA
I sam Mak je pisao o toj nikada do kraja rasvijetljenoj misteriji stećaka: „Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenih pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletanog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne“, zapisao je Dizdar koji je često pohodio Radimlju, u blizini rodnog Stoca u Hercegovini.
ŠAPAT KAMENA
I ia bih, svaki put, na putu za Mostar, zastajao kod ove nekropole, uvijek s utiskom da se to kamenje, izrezbareno s čudnim ornamenitima, sašaptava sa nebom, i mjestom, čiji duh nepresušno pulsira, s dušama onih što su zaspali ispod tih obeliska.
Prije dva proljeća, bio je divni 16. april, nakon što smo obišili Daorson, Makov sin Enver, Nino Gvozdić, Miro Raguž i ja, otišli smo na Boljune, nekropolu sa mnogo kamenih obeliska zagledanih u nebo. Nalik kamenoj šumi, iz koje nas je gledalo mnogo očiju, koje nekada gledahu sunce. I ovo nebo koje je isto. Sve drugo je prolazno.
Livade bijahu u punom cvatu, raznobojnim cvijećem okićene. Nigdje tišina nije tako duboka, kao na nekropolama, i oko njih. Bijaše velika tišina u tom danu u kojoj su se čuli samo mrtvi. I pjev po koje ptice, stvarih ptica koje su nadlijetale predio, i onih kamenih ptica, iz kojih se otimao glas vječnosti. Sunca zarobljena u kamenu, rukama vještih klesara, sinuše svojom neugasivom svjetlošću. I kola narodna, česti motiv na stećcima, kao da krenuše sa kamenih postolja… ka nama koji nijesmo skrivali divljenje za ono što je klesar uklesao u kamen. Na nekropoli u Boljunima, oprobali su se najbolji klesari. Svaka uklesana riječ i danas živi, na kamenu, i u Makovim pjesmama, koje su uklesane u kamen i vrijeme. Negdje je toga dana, između tih kamenih stupova, bio i njegov lik. Njegova duša lebdjela je nad predjelom. S KAMENIM SPAVAČEM, Mak je posto nedvojivi dio njih i oni nedovojivi dio njegove poezije.
BUĐENJE
Tog dana, kao i ovog 15-tog septembra, budili smo kamene spavače, u Makovoj hiži i oko nje. Zemljom Bosnom, gdje ih je njaviše, ali i Crnom Gorom, gdje indetifikovano tri ipo hiljade tih biljega ili mramora kako ih zovu kod nas.
Kao da sam u jednom trenutku čuo Makov glas:
Neka je zato djedovska hiža
Otvorena širom
Al ako li kto ta vrata kreposti
U sebljublju svom
Nenadano zatvori
Neka se hiža djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši
U obor čađavi neka se obori
Neka se u gar goli
U pepeo crni
Neka se
U veliko ništa
Neka se stavori
Neka se u njoj
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije
(Oprostite svi vi
Koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi klevetnika
Ali hiža djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)
I ovog septembra, Hiža bijaše širom otvorena, za zvijezde, za goste namjernike, za nepozvane i zvane, za nenadane… za sve ljude..
Stolac – Herceg Novi,
Septembra 2012.