Sa pomalo bojazni prihvatio sam molbu Admira Mujkića, predsjednika ULUBiH-a, da napišem koju riječ o posljednjem poklonu što ga je moj dobri prijatelj i – smijem li to reći? – veliki bosanskohercegovački i australski vajar Adis Fejzić podario Počitelju, Hercegovini i čitavom svijetu: skulpturi ili, preciznije, skulpturalnom kompleksu pod nazivom «Čuvari». Razlog za moju bojazan bila je činjenica da o savremenoj skulpturi – ruku na srce – i ne posjedujem pretjerano stručno znanje. «Čuvare» sam prvi put vidio, i prvi put im se divio, u Vlakovu nadomak Sarajeva, u kamenorezačkoj radionici «Marmex» u kojoj su toku ljeta 2012. godine i nastali. Tri bijela, vitka stuba, grube površine, ukrašena, pri vrhu, tek jednostavnim arhetipskim simbolom spirale… Šta reći, pitao sam se, o ovom djelu što komunicira neposredno, simbolički, metalingvistički, a ne zapasti u samozadovoljno pseudo-ezoteričko naglabanje ili pak u sterilni, stručno-tehnički akademski diskurs?
Moje nedoumice su nestale u trenutku u kojem sam, prije nekoliko sedmica, «Čuvare» ugledao na njihovom vječnom počivalištu, u izdvojenom dijelu avlijskog prostora počiteljske Umjetničke kolonije koji kao da je nekim čudnim proviđenjem stvoren samo zato da jednog dana u sebi prihvati upravo njih. Kao da su oduvijek bili ovdje – bila je moja prva, spontana pomisao. Za mene koji, poput Adisa, iskreno razmišljam, ili barem zamišljam, bosanski, činjenica da «Čuvari» ni u tom trenutku nisu bili sasvim gotovi, da je kaldrma oko njih bila nepometena i neka vreća pijeska korištena prilikom njihovog postavljana nesklonjena, nije bila slučajna; ta savršena nedovršenost još jasnije je pokazala koliko su «Čuvari» na mjestu upravo tu, na kamenu, u Počitelju.
Tajne «Čuvara» otkrile su se, zatim, u perspektivama koje nudi jedinstveni geografski i geološki položaj ovog drevnog grada-tvrđave na rijeci Neretvi. Sa jednog od prozora kolonije, tako, dok posmatramo «Čuvare», krajičkom jednog oka vidimo tirkiznu vode Neretvu kako protiče onako kako je tekla stoljećima i tisućljećima, dok na drugoj strani naziremo fragmente Šišman Ibrahim-pašine džamije, minirane 1993. u još jednom barbarskom pokušaju povlačenja granica tamo gdje se uzdižu mostovi, materijalni i duhovni. Pa onda, iz druge perspektive, kroz «Čuvare», kao da su srasli s njima, gledamo dvije kamene utvrde što, svaka na svoj način, streme k nebu, dajući Počitelju njegove neponovljive konture: restauriranu munaru džamije sa jedne i kulu Gavrankapetanovića sa druge strane. I konačno, iz blizine, oko se zaustavlja na crvenim laticama cvijeta nara, te plemenite voćke što u Počitelju samovoljno izbija iz svakog kamena, kako padaju po površini «Čuvara»; te spiralama koje kao da odjednom poprimaju obličja ljudskih lica, obrise nekih mudraca što ih je formiralo žarko mediteransko sunce.
Svi ovi utisci u čovjeku stvaraju jedan poseban osjećaj koji se ne da izraziti riječima, sličan onome, u to sam duboko uvjeren, koji je i Adis ćutao u trenucima dok je stvarao ovo djelo. I to je sasvim dovoljno, i to i jeste razlog što su se «Čuvari» našli tamo gdje jesu. Pa ipak, pokušat ću otići i korak dalje, nastojat ću barem dijelić ovog spiralnog, beskonačnog osjećaja pretočiti u linearnost jezika i logičke misli.
Počitelj kao prirodno-graditeljska cjelina definisan je upravo već nagovještenim kontrastom horizontalnosti vode u protoku i vertikalnosti stamenog kamena. Simbolički, on u sebi sadrži cjelokupnu evolucijsku stazu čovjeka i živog bića, od njegovog nastanka u dubinama vode pa sve do vrtoglavih tornjeva današnjih globalnih centara novca i moći. Čitav taj put – rečeno je to mnogo puta – vođen je iskonskom željom čovjeka da dosegne nebo, da dokuči božansko. Pa ipak, htio on(a) to sebi priznati ili ne, u čovjeku djeluje i suprotni nagon, onaj što ga vuče dole i nazad. I upravo u prepoznavanju i suočavanju sa tom dijalektikom, reći će mnogi – od srednjovjekovnih balkanskih bogumila pa do najznačajnijih tvoraca savremene misli – leži tajna istinski čovječje egzistencije.
Ono po čemu su se pojedinci, kulture i čitave civilizacije odvajkada razlikovali jeste upravo način na koji su se prema tom dualizmu čovjekovog bića odnosili. Jedan odgovor jeste da se jedan od tih polova proglasi «zlim» ili «drugačijim» i nemilosrdno posveti njegovom ubijanju, uništavanjanju ili u najmanju ruku ograđivanju. Taj put, reći će mudriji, osuđen je na propast, jer se oba pola nalaze u svakom pojedincu. Ova činjenica i jeste dovela do drugog, suptlinijeg i težeg puta, a to je nastojanje da se ova dva pola ili principa dovedu u harmoniju, u jednoglasje. Takvo nastojanje vidljivo je i na umjetničkim motivima sa bosansko-humskih stećaka koji su izvršili tako dubok uticaj na stvaralaštvo Adisa Fejzića. Pišući o motivu kola iznad kojeg se prostire spirala/vinova loza (motivu koji je je i Adis Fejzić obradio u monumentalnom reljefu pod nazivom «Kolo» u Makovoj hiži), švicarski historičar umjetnosti Rudolf Kutzli je rekao: «Ritam je tajna života. Istinski ritam, u jednoglasju sa zakonima prirode i kosmosa, može postati ulaz ka oplođujućim, oživljujućim, produhovljujućim utjecajima i dovesti do harmonije nebeskih i zemaljskih sila… Kolo kao zemaljsko ogledalo, kao zemaljska rezonanca nebeskih ritmova pojavljuje se na jednom stećku kod Mostara.»
Upravo nastojanje da čovjek doprinese harmoniji nebeskih i zemaljskih sila i jeste kontekst u kojem valja gledati Fejzićeve «Čuvare». Jer njihove spirale i nisu ništa drugo negoli odraz zemaljskih i nebeskih rezonanci: onih iz dubine voda Neretve koliko i svjetlosti sunčevih zraka nad Počteljem. Spirale su čvorovi u kojima je neraskidivo povezano zemaljsko i božansko.
Magistralna cesta nasilno umetnuta između grada i rijeke ne dozvoljava nam da u Počitelju predugo maštamo o kosmičkoj harmoniji. Druga je to horizontala što ovaj drevni grad povezuje sa beskonačnim protokom ljudi i roba današnjeg svijeta, sa savremenošću koja ne smije biti prećutana. Sa križevima što služe kao međaši a ne kosmički simboli, kao jarboli osvajača i palikuća a ne znakovi čovječjeg spasenja. «Čuvari» kao da ponavljaju proročke riječi Maka Dizdara:
Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
Pa
Dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka
Tmača
(Gorčin Dizdar)