Zapis: Uz pola vijeka prvog objavljivanja Kamenog spavača Maka Dizdara
Vreli hercegovački kamen u Makovim stihovima oživio je, prodisao, otvorio pore na svojoj koži „bjeljoj od srebra“, da usrkne malo sunčeve svjetlosti koja će doprijeti do srčanih komora u njegovoj dubini
Poslije višegodišnjeg povlačenja po prašnjavim fiokama, sada zaista nije bitno kojeg sarajevskog izdavača, prije tačno pola vijeka (1966), uz – gle čuda! – tridesetogodišnjicu pojavljivanja njegove prve pjesničke knjige Vidovopoljska noć (1936), objavljena je zbirka pjesama Kameni spavač Maka Dizdara, koja će u tadašnju savremenu poeziju jugoslovenskih prostora unijeti sasvim drugačije opjesmotvoren motiv mramorja, ili bar na nov način vazdići srednjovekovni bogumilski stećak između groba i zvezda.
Vreli hercegovački kamen u Makovim stihovima oživio je, prodisao, otvorio pore na svojoj koži bjeljoj od srebra, da usrkne malo sunčeve svjetlosti koja će doprijeti do srčanih komora u njegovoj dubini. Čudesne vitice oko junaka na „podignutim kamenovima“ izvile su se u bršljan koji se granao i listao venama nijemih posmatrača. Zapisi onog i o onom koji je pod kamenom na volšeban način pretočiće se u stihove: Davno sam ti legao/ I dugo ti mi je/ Ležati, a pjesnik će, začuđen kao i svi podanici Riječi, samo uzdahnuti: Ni život ni smrt ne pripada meni/ Ja sam samo onaj koji je u sjeni/ Onog što mu smrt ne mogaše ništa.
Zvjezdice iz raspuklog nara
Uz poluvjekovni jubilej „buđenja“ Kamenog spavača prisjetih se jednog svog putopisnog krokija, objavljenog prije otprilike dvije i po decenije u Oslobođenju. Raspukli nar juga bio je naslov tog lirski intoniranog teksta. U zrelom naru, ubranom na obali Radimlje, koji kilometar uzvodno od nekropole stećaka, vidio sam (i osjetio) toplinu stolačkog kamena i izmrvljena zrnca sunca po mramorovima rasprostrtim po Makovim stihovima. Ta sićušna sunašca mi, evo, i danas svjetlucaju pred očima, naročito kada zažmurim i zapitam se: kuda ode ono vrijeme kad sve je bilo naše i kad smo mi bili svoji?
Nije li taj osjećaj treperenja i komešanja zvjezdica prosutih iz raspuklog mediteranskog šipka/ nara/ morganja, to prošivanje rašivenih vidika srmom stihova, nije li to zapravo moćno prožimanje tananom poetskom niti našeg opoetizovanog života, u čemu prepoznajemo mekoću i Dizdareve nenametljive snage?
Psalmi i prokletstva
Sjeća li se neko onog distiha, cijele pjesme zapravo zgusnute u dva retka, ispod naslova Zapis o otkivanju? Da podsjetimo:
Tamo gdje su psalmi
Tu su i prokletstva.
Sa psalmom u molitvi krećemo na put, o prokletstvu nastojimo da ne mislimo. Pa ipak:
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.
Trudimo li se uopšte da spoznamo da nam je ta modra rijeka dosuđena i da je ona najverovatnije u nama? Hoćemo li je, kad tome dođe čas, s radošću prelaziti?
Kad god nekuda krećem, sebi samom, ili prijateljima kraj sebe, tiho kažem „Valja nama preko rijeke.“ Može li poezija (ovog puta Makova) na bolji, potpuniji način biti prisutna u nama?
Usud trećeg svjedoka
Dok tražimo sebe u gradu, lako možemo ostati bez svog jedinog grada, poručuje nam pesnik. Ima li onda smisla da tražimo grad u sebi, da ne bismo bez sebe ostali? Jer, ko bez sebe ostane, džaba mu kule i gradovi!
Pa onda – onaj treći, Makov, svjedok!
Onaj koji ništa nije ni vidio, ni čuo! A svjedoči.
Zar nam on odavno, možda od pamtivijeka, ne presuđuje i ne određuje životni put? Zar nam ne postavlja putokaze?
Ne znači li to da pjesnikovo (Makovo) pamćenje doseže i do najdubljih predjela prošlosti, da bi otud davalo podsticaj i snagu današnjem poetskom iskazu i izrazu?
Na kraju, u Slovu o sinu, Makova (opjevana) majka kaže da bi ćutala kao kamen/ ali kamen jadna nisam, i moli: Oprostite zato slovu/ koje će se skameniti.
A Makova slova skamenila su se u stihove. Da li oni, ti stihovi, štite (od zaborava, recimo)? Ko će to znati! Jer: Poiskah štit dobri da štiti me/ Bacih ga potom dobrog jer/ Tišti me, kaže pesnik.