U mom životu, koji traje evo osamdeset i osam godina, doživio sam svakojake stvari, a među njima i doista teške i bolne trenutke, mnoge gubitke iz najbliže okoline, a jedna od onih najtežih godina moga života, nakon one kada je započeo pakao 1941. godine, koju smatram izrazito tragičnom i to ne samo za sebe lično nego za sav naš narod, je 1976. Naši biseri To je godina kada su u roku od nekoliko mjeseci umrla dva moja veoma dobra i draga prijatelja i dva veoma značajna čovjeka naše nauke i kulture, zapravo dvojica koja su spadala u sam vrh stvaralaca našeg vremena i bošnjačkog naroda i zemlje, a to su Hazim Šabanović i Mehmedalija Mak Dizdar. Njih dvojica, ne samo da su umrli u nekoliko mjeseci iste kalendarske godine i u istim godinama života, nego im je smrt bila i na druge načine povezana, pa se dogodilo da je Mak ispratio i položio u mezar Hazima u njegovom rodnom selu Poriječani, da bi nekoliko mjeseci kasnije, sluteći vlastiti bliski kraj, i sam legao u mezar i pošao za svojim prijateljem u potragu za jednim boljim svijetom u kojem će biti cijenjen i poštovan prema svojoj zasluzi. Obojicu sam imao priliku i bolni zadatak ispratiti na taj zadnji put, obojicu sam dobro poznavao i mnogo volio, u njima imao iskrene i vjerne prijatelje i pomagače u tegobama naših života i obojicu sam veoma mnogo žalio i do dana današnjeg žalim, jer su s ovog svijeta otišli nepravedno, prerano i ne ostvarivši svoje ogromne mogućnosti, jedan u našoj nauci, a drugi u poeziji, mada su oba za svoga relativno kratkog i mučnog života stvorili bisere naše nauke i umjetnosti. Rahmetli Hazima Šabanovića sam sreo prvo čitajući njegov briljantno napisan polemički tekst u kojem je kritizirao pokojnog Đurđeva, čovjeka koji je u vrijeme nastanka tog teksta vladao našom orijentalistikom. Mislim i danas da je to može biti najbriljantniji polemički tekst ikada napisan u našoj literaturi. Kasnije sam se s njim zbližio i tu vezu je među nama uspostavio moj prijatelj, rahmetli Avdo Sućeska. Od tada sam postao poklonik njegovog naučnog umijeća, volio njega kao izuzetnu osobu i njegovu porodicu, osobito kad se ispostavilo da je njegova žena Ljubunčićka iz Livna, a glamočki Filipovići su oduvijek bili s njima prijatelji, a Fahra je bila i inače sjajan čovjek i prava žena, lijepa, vrijedna, vesela i izvrsno je kuhala. Bila je pristalica stare bosanske filozofije da snaga ulazi na usta i tako je kuhala slasna i masna jela, a Hazim efendija je u tome uživao. Hazim je bio oduševljen mojim esejom o Makovoj poeziji i bio mi je ogromna moralna potpora tokom teških godina progona koji sam doživio zbog tog spisa, a sam je odlučio da dadne doprinos osnovnoj ideji eseja, a to je da postoji kontinuitet duhovnosti u bošnjačkoj tradiciji od poetskih inicijalnih iskaza na stećcima do Makove poezije i da u biti poezija i književnost pisana na orijentalnim jezicima nije prekinula nego samo sadržajno obogatila našu književnu misao i stvaralaštvo. Odlučio je da sam napiše jedno kompletno djelo o našoj literarnoj produkciji i njenim stvaraocima i zbog toga je išao u Stambol da u arhivama kompletira dokumentaciju o našim piscima toga vremena. Svi smo tada bili oduševljeni da se nastavi rad koji su započeli Bašagić i Handžić, a rahmetli Meša je dao sav svoj honorar za turska izdanja romana „Derviš i smrt“ Hazimu da bi mogao što duže ostati i dovršiti započeti rad. Kod nas se ne zna kakva je tada bila atmosfera među našim značajnim ljudima. Svi su nastojali pomoći da se izađe iz nametnutog nam stogodišnjeg duhovnog i kulturnog anonimiteta i svedenosti naše kulture samo na vjerski aspekt. Teško podnosio Nažalost, Hazim efendija, za kojeg mi je Radovan Samardžić rekao da Srbi ne bi znali svoju historiju osmanskog doba da nije bilo Hazima i njegovih studija o Beogradskom pašaluku, je iznenada preselio sjedeći za stolom u nekom od istanbulskih hotela, iscrpljen od rada i posljedica prethodno pretrpljenog infarkta do kojeg je došlo zbog moralnog terora koji su neki vršili nad njim zbog činjenice da je 1942. godine napisao članak protestirajući protiv četničkog pokolja muslimana u dolini Drine i Lima. S Makom sam se upoznao u vrijeme kada je radio u “Narodnoj Prosvjeti”, kad je ta kuća odlučila da dodijeli milion dinara nagrade za najbolji roman, koju je dobio rahmetli Ćamil Sijarić i po tome dobio nadimak Ćamilion. Tada sam bio izbačen iz gimnazije zbog toga što sam opravdao izostanak djeci koja nisu došla u školu na Bajram. Bio sam oženjen i imao dijete, a ostao sam bez plaće. Radio kao recenzent djela starih pisaca za “Narodnu Prosvjetu” i dogodilo mi se da predložim da se prevede roman jednog islandskog pisca koji je sljedeće godine dobio Nobela, pa mi je rejting porastao, a Razija Sarajlić je jedva dočekala da mi isplaćuje veći honorar kao ispomoć, znajući za moj položaj. Nažalost, nama, Bošnjacima, i kad se dogodi nešto dobro, to traje kratko, pa je tako i “Narodna Prosvjeta” bila ukinuta, a Mak i ja ostali na livadi. Meni se tada dogodilo da sam sreo Milutina Đuraškovića, jednog pravog čovjeka, koji me je zaposlio na Radničkom univerzitetu, a ja sam Maka, koji je također ostao bez posla, predložio Đurašu za upravnika radničke biblioteke. S Makom sam se družio višestruko. Maka sam volio zbog njegove naravi, prave bošnjačke, meke i fine, i njegove izuzetne kulture. Kad je Hazim efendija preselio ja i Mak smo mu išli na dženazu i iz Moštra smo išli pješice preko polja ka mostu koji vodi u Poriječane. Bio je kišni dan, ja sam nosio kišobran, a Mak se držao za mene i usput mi se žalio na nemoć. Tada mi je priznao da je, izgleda, doživio infarkt, kao i Hazim, kad je nekoliko dana prije toga bio u Stocu s Janom Beranom, kojeg je volio, a oba su imala ljubav za nekropolu kod Stoca i stećke. Tada mi se požalio na to da ga nemilosrdno napadaju i progone kolege pjesnici i to na grub, ali i organiziran način, jer su im sve novine, časopisi i revije otvorene da ga napadaju, a njemu nijedna neće da objavi odgovor, da su prešli granice literarnih interesa i da nasrću na njega lično i na njegovu djecu i porodicu i da to sve teško podnosi. Štaviše, da ga žele kriminalizirati kao uzurpatora stana. Bio sam zbog toga tužan, ali nemoćan, kao što je to bio najčešće slučaj s nama. Nije prošlo nekoliko dana kad me je nazvao Anđelko Vuletić i zgranut i očito duboko dirnut rekao: “Znaš da je Mak upravo umro od infarkta srca”. To me je presjeklo i od tada još ne mogu da odgovorim na pitanje kako to, zbog čega to i kako tome nije moguće već jednom stati ukraj, da nam najbolji ljudi umiru na takve načine i pod takvim okolnostima. To pitanje i danas važi i na njega još nema odgovora.
(Preuzeto sa web-stranice “Dnevnog avaza”)
