U nedjeljnom broju Politike, od 28. aprila ove godine, izašao je prikaz knjige Stari bosanski tekstovi iz pera književnog kritičara Predraga Palavestre, pod naslovom Pesnička zaveštanja prošlosti. Pošto u toj recenziiji postoji niz mutnih mjesta, nedokazanih tvrđenja i tendencioznih sugestija, molim cijenjenu redakciju da u prvom nedjeljnom broju objavi ove moje primjedbe:
Utvrđujući poznatu činjenicu da je stara književnost koja se razvijala na tlu srednjovjekovne bosanske države do sada bila dostupna i poznata samo uskom krugu stručnjaka i dugo zanemarivana u istoriji književnosti, Palavestra nastavlja s konstatacijom da „književnost srednjovjekovne Bosne nije bila ni skupljena na jednom mjestu, a kamo li pažljivo razmotrena sa gledišta književne istorije“. Sada je takav izbor objavljen „u jednoj vrednoj i zanimljivoj knjizi“. Za ovakvu afirmativnu ocjenu knjige Palavestra ne pruža nikakav dokaz, jer njegov prikaz i ne sadrži nikakvu estetsku analizu tekstova, ako izuzmemo nekoliko ovlaš navedenih prijera iz lapidarne epigrafike, koje bi valjda trebalo prihvatiti kao dokaz o književnoj vrijednosti izbora. Očekivalo bi se da će kritičar nešto reći o opsežnom predgovoru u knjizi, o prvom u nas i uopšte prvom sintetičkom prikazu stare bosanske književnosti i pismenosti, kao prilogu koji se prvi nameće svakom čitaocu, a kritičaru pogotovo, ali – Palavestra o tome šuti. On ne koristi ni podatak što mu ga pruža knjiga o veoma važnoj činjenici da je u zborniku zastupljeno 180 autora sa 200 tekstova, podatak o bogatstvu koje je i po mišljenju Palavestre zanemarivano decenijama. Ali, zato kritičar čini nešto drugo – svojim neprikosnovenim kritičarskim dekretom proglašava da knjiga ima književnu vrijednost: „samo književnu, ali, na žalost, ne i naučnu vrijednost“.
U čemu se sastoji ta žalost P. Palavestre, vidi se iz sljedećeg: „Jer, u poslu, kojeg se prihvatio sa strašću poklonika i hrabrošću strasnika, Dizdar je pristupio kao pesnik“. U tome bi bio moj prvi hendikep, a iz njega proizašče i sve ostale nevolje: „Prilagođavajući tekstove današnjem čitaocu, Dizdar ih je mjestimično, isuviše smelo skraćivao, ne vodeći uvek računa da poetsko tumačenje tekstova i nedoslednost u transkripciji, izostavljanje faksimila i navođenje u nauci još uvek spornih čitanja, transkripcija i transliteracija umanjuje objektivni značaj čitavog posla.“ I na kraju svojih razmatranja: „ Bilo bi bolje i prirodnije da je pesnik Mak Dizdar kao priređivač zbornika starih bosanskih tekstova išao iza naučnika umesto ispred njih“.
Ovo je klasičan, školski primjer kritičarske zbirke, u kojoj diskriminator nehotice diskreditira samog sebe. On insistirajući na faksimile pledira za stvaranje naučnog korpusa starih tekstova u kome bi prema tome bili zastupljeni svi tekstovi, bez obzira na njihovu istorijsku ili književnu vrijednost, sa normalnom za takve publikacije dokumentacijom/ faksimili, transliteacija, transkripcija/ i naučnom aparaturom. To je ono djelo što je trebalo da bude odavno štampano, ali na veliku Palavestrinu žalost još nije. Pa ja kao antologičar sada mora da idem ispred naučnika, zbog čega moja knjiga može imati samo književnu vrijednost!
Svakome je jasno je da ova knjiga nije objavljivana radi naučnih ciljeva, nego samo radi književnog rezultata, koji nije ovisan od posebnih faksimila, pritom je kritičar upleo svoja učena i protivrječna rezonovanja. Svakom prosječnom poznavaocu materije o kojoj je riječ jasno je takođe da je u priređivanju izbora (ne zbornika!) ne samo dozvoljeno, nego je i nužno skraćivanje nekih tekstova – ono može ići čak do zadržavanja na jednoj jedinoj sentenci iz nekog veoma obimnog teksta. Može se iz svega navedenog zamisliti kako bi jadno i dosadno izgledati oni tekstovi povelja u kojima bi se iz stranice u stranicu ponavljali kruti formulari verbalne invokacije, vladarske intitulacije, arenge, promulgacije, itd., a ne bi se inzistiralo samo na onome što je zanimljivo kao književno štivo, prisutno najčešće u dijelovima poznatim pod imenom naracije i dispozicije, odnosno u drugom dijelu natpisa ono je riječ o kvalitetu. Ja sam, dakle, radio samo ono što su prije mene radili neki drugi antologičari, kao na primjer Đ. Sp. Radojičić u poznatoj antologiji Stara srpska književnost (izd. NOLIT, Bgd., 1960), kojemu niko nije zamjerio na njegovoj metadologiji. Moja je knjiga objavljena u biblioteci Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, koja je čisto književnost karaktera i u kojoj se objavljuju prvenstveno izbori književnih tekstova pojedinih autora ili prije autora iz bosanske kulturne baštine od najstarijih vremena do danas, sa popratnim studijama, kakvu ima i moja knjiga. Naučne korpuse povelja, natpisa, glosa, itd. Sa cjelokupnom dokumentacijom trebalo bi da objavi preduzeće „Veselin Masleša“, a kada će to biti realizovano to danas niko živ ne zna. I neće se čekati i neće se moći čekati da ovo preduzeće u okviru svojih zadataka objavi na primjer korpus tekstova naših ludi, pisanim na istočnim jezicima ili na latinskom, pa da tek onda neko sačini izbor ili antologiju prevoda iz tog zanimljivog štiva, pošto neki poznavaoci tih literatura ne mogu čekati na takav rezultat još nekoliko neizvjesnih godina, pa i decenija, kao što nisam ni ja mogao čekati to.
Na kraju, dužan sam izjaviti da nisam nezadovoljan Palavestrinom izjavom da knjiga Stari bosanski tekstovi ima samo književnu vrijednost. Tom sa cilju išao. Šta više, ako iz mog izbora uđe u zajedničku riznicu kao književni kvalitet 15 do 20 struktura, smatraću da sam mnogo učinio. Ako sam postigao to – postigao sam sve! Jer, ja se nisam imao namjeru ni kretati izvan svog vlastitog medija – Književnosti. Kritiku na tom planu nikada nisam sasvim odbacivao, a svaka primjedba ovu moju knjigu u tom pogledu može dobro doći, ne samo meni nego i svima onima koji se bave ili koji će se baviti umjetničkom revalorizacijom feudalnih i drugih starih tekstova.
Piše: Mak Dizdar
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)