Od prvog dana članstva u Udruženju radio sam sve ono što je jedan član ovakve organizacije dužan da radi. U više navrata bio sam i član Uprave, a jedne godine i potpredsjednik Udruženja, vršeći predano sve one mnogobrojne poslove koji svakodnevno iskrsavaju na ovim dužnostima. U godinama 1968. i 1969. bio sam predsjednik Udruženja i na toj dobrovoljnoj dužnosti učinio sve da rad Udruženja bude što bolji. Rukovođenje Udruženjem nije bilo nimalo jednostavno zbog mnogih objektivnih teškoća: nedostatak finansijskih sredstava, slab materijalni položaj pisca i neriješenih pitanja njegovog statusa u društvu, itd. Posebnu teškoću u radu Udruženja predstavljala je grupa njegovih članova, zapravo grupica, na čelu sa novim članom Novicom Petkovićem, koja je iznosila u javnost, usmeno i pismeno, razne dezinformacije o radu Udruženja, o stanju u izdavačkim preduzećima i časopisima, itd. Zbog takvog rada te grupe našao se pobuđenim pjesnik i kritičar, Husein Tahmiščić, glavni urednik Izraza, da da ostavku u članstvu Udruženja, kriveći u izvjesnoj mjeri Upravu što ga nije zaštitila od napada te „neformalne grupe“, koja je u svom djelovanju neprincipijelna, negatorska, itd. Uprava Udruženja nije prihvatila ostavku H. Tahmiščića jer se nije osjećala krivom za rad grupe izvan Uprave, koja je usto okupljala i neke mlađe pisce van Udruženja. O tome sam dao izjavu i u dnevnoj štampi, osuđujući djelovanje „neformalnih grupa“, čvrto vjerujući da Udruženje može nastaviti rad prema svom Statutu, a da bude po strani od njihovog djelovanja. Naravno, grupe su korististile i rad plenuma Udruženja, proturajući glasine, ničim nepotkrepljenje, o gušenju samoupravljanja u izdavačkim preduzećima, o privatizaciji tih preduzeća i časopisa, što ih ona izdaju, itd. Jedan veliki, najveći broj književnika znao je da se ovdje radilo o dezinformacijama, i nije inzistiralo na potrebi poduzimanja nekih naročitih mjera, vjerujući da će hajka ove grupe stihijski prestati.
Međutim, desilo se da su na prošloj godišnjoj skupštini izabrani među članove Uprave i neki predstavnici iz ovih „neformalnih grupa“. U Upravu sam izabran i ja, i mada nevoljko, prisustvovao prvim sastancima, imajući izvjesne iluzije da će nova Uprava u povećanom sastavu od desetak članova ipak raditi kako valja, držeći se Statuta Udruženja, kojeg su se pridržavale i ranije Uprave. Nažalost, odmah na startu mogao sam vidjeti kako u praksi izgleda rad „boraca za samoupravljanje i deprivatizaciju“:
- Protivno običajima i uhodanoj praksi odmah je izmijenjen Odbor za Dane sarajevske poezije, te su zaobiđeni neki ranije izabrani članovi, među kojima i ja. Umjesto predviđenog predstavnika iz Mađarske, Imre Čanadija, veoma dobrog pjesnika, pozvan je oficijelni mađarski pjesnik Janoš Čanadi, za kojeg u Mađarskoj kažu da je veoma loš. Raspored domaćih pjesnika na priredbama u Sarajevu samovoljno je izmijenjen. Radi održavanja tradicionalnih priredbi uz Dane poezije u Tuzli i Banja Luci nije niko pošao iz Uprave, mada je to uobičajeno i potrebno, a na priredbu u Mostar i Dubrovnik, pošli su predsjednik, potpredsjednik i sekretar, pored predsjednika Odnora mada je mogao da pođe samo jedan predstavnik Udruženja, čime su se troškovi manifestacije znatno povećali.
- Udruženje svake godine dobija namjenska sredstva za svoj rad, pa i za Dane poezije. Ta sredstva su strogo određena, i ne smiju se trošiti za stvari koje nisu predviđene u određenim i odobrenim okvirima. Shvatajući samoupravljanje kao anarhiju, a društvena sredstva kao „Alajbegovu slamu“ članovi Odbora i neki predstavnici Uprave trošili su novac kao da je njihovo vlasništvo, gore od toga. Zna se da su nekim stranim piscima, kojima je njihov Savez plaćao putne troškove, plaćani ponovo putni troškovi, mada međunarodnim sporazumom sa savezima iz istočnih zemalja putne troškove snose oni, što i čine. Prema nekim piscima sa zapada iskazivano je pravo poltronstvo, na više načina, te je na primjer boravak predstavnika na Danima poezije iz Zapadne Njemačke koštao ništa manje nego 850.000 dinara, ne računajući tu zajedničke troškove potrošene na pisce. Svim domaćim piscima koji su čitali po jednu pjesmu stranog pjesnika davan je honorar u iznosu od 10.000 dinara, pa makar ta pjesma imala i deset stihova. Znači, za svaki pročitani tuđi stih po hiljadu dinara. To se ne može zamisliti ni u zemlji čuda, ali može u zemlji dembelija! Na Upravi je primljen verbalni izvještaj o rezultatima Dana poezije, koji je proglašen preko štampe sastankom elite evropske poezije(?), ali nikada nije ništa rečeno o troškovima, o kojima se do danas šuti. A zna se i zašto šuti – oni se ne mogu ničim opravdati!
- Jedna od prvih odluka Uprave jeste da proda biblioteku koja je stvarana godinama. Među knjigama prodati su svi primjerci dviju panorama savremene književnosti Bosne i Hercegovine, poezije i proze, tako da danas nema u arhivu niti jednog romjerka. Biblioteka je dio inventara i o njegovoj sudbini mogla je da rješava samo godišnja skupština. Ali, šta znači godišnja skupština za „samoupravljače“ iz Uprave?
- Dužnost sekretara Udruženja je počasna i dobrovoljna i za nju se prema Statutu ne prima nikakav honorar. Ranije su Uprave odredile kao naknadu za gubitak vremena sekretaru, koji radi na osnovu poslovanja plaćenog sekretara, službenika, manju sumu, od 30.000 dinara. Novom sekretaru to nije bilo dovoljno te mu je, i pored strogo određenog budžeta, povećan honorar. Na sve ove pojave pokušao sam ukazati članovima Uprave i tehničkom sekretaru kao nepravilnosti koje se kose sa Statutom i obavezama prema finansijerima, ali od toga nije bilo nikakve koristi. I dalje se radilo na taj način, zbog čega sam prestao da dolazim na sjednice i sastanke, jer nisam htio da budem sudionik takvog poslovanja i neviđenog rasipništva. Da sam tačno ocijenio rad nekih ljudi u Upravi pokazale su još neke činjenice, koje govore o potpunom ignorisanju Statuta i punoj samovolji:
- Mnoge odluke koje se nalaze u kompetenciji Uprave donesene su bez suglasnosti Uprave, s tim što je naknadno traženo aminovanje za njih, a možda ni to.
- Na sastanku Uprave nisu nikako pozivana dva njena člana: Ahmed Hromadžić, čija je funkcija bila da prati rad Uprave i koordinira ga sa akcijama Saveza književnika Jugoslavije, odnosno koordinacionog odbora – čiji je član. Stoga su sastanci Uprave bili krnji i nepotpuni.
- Dosadašnje uprave poštivale su redoslijed molbi za stanove, koje su pristizale na rješavanje, pa se prema njemu pravila i lista kandidata za Fond, u čijoj je kompetenciji bilo rješavanje stambenog pitanja. Nova Uprava je samovoljno mijenjala taj redoslijed. Po novom redoslijedu na prvo je mjesto izbio novi član Udruženja, i novi sekretar Rajko Nogo, a za njim i njegov duhovni učitelj Novica Petković, a tek poslije njih su na listi Nedžad Ibrišimović i Nikola Martić, koji su godinama bez stana i nalazili su se kao takvi prvi na listi koju je trebalo poštivati. Među prioritetnim kandidatima našao se također i prijatelj iz Nogine grupe Radovan Karadžić, dok su stariji kandidati od Karadžića, primljenog lani u Udruženje, opet ostali za bolja vremena.
Opet se pokazala na djelu „samoupravljačka svijest“ R. Noge, borca protiv „privatizacije“!
Zbog nepovoljnih prilika u kojima se stvaraju i teške atmosfere među kulturnim radnicima u Sarajevu, dešavalo se da neki književnici odlaze u Beograd i u Zagreb, tražeći bolju kulturnu klimu. Iz Beograda su se neki vratili, a neki nisu. Oni iz Zagreba kao što su Ladan i Idrizović se ne vraćaju, a pogotovo R. Filipović koji je i formalno morao da bježi iz Sarajeva. Pridružio im se i I. Kajan, ne vjerujući da će biti primljen u Udruženje u Sarajevu. Da su njegova strahovanja bila opravdana pokazao je i slučaj Stanka Bašića i Džemaludina Alića, mladih i veoma talentovanih pisaca, koji zahvaljujući grupici ljudi u Udruženju nisu bili primljeni u njegovo članstvo. Ko je kriv za to – može se konkretno vidjeti iz izbornih materijala koji su sačuvani, izbori su bili javni i sa potpisom glasača.
I upravo oni ljudi koji nisu glasali da se Bašić i Alić prime u Udruženje, zbog čega su oni poslali molbe u Zagreb i tamo primljeni, sada su ustali na noge optužujući ih za bjekstvo, nacionalizam, separatizam, itd.
Eksponent grupe Novice Petkovića u Udruženju, sekretar Rajko Nogo, shvatio je svoju dužnost u Udruženju veoma realno i praktično. Zajednica za kulturu u Sarajevu finansirala je objavljivanje novog izdanja njegove prve zbirke pjesama – jedinom u BiH.
Pošto je uspio da brzo potroši sva redovna i vanredna finansijska sredstva Udruženja, napravio je putem štampe uzbunu kako se društvo ne odnosi pravilno prema Udruženju, formirao jednu novu delegaciju koja je posjetila najveće državne rukovodioce, tražeči od njih da se Udruženju dodijele posebna sredstva. Jer, on je proklamovao vladavinu „književne elite“ i kako bi ta elita mogla bez mnogo novca? I, za veliko čudo, uspio je zajedno sa predsjednikom da izvuče izvanrednu donaciju – osam miliona dinara.
Uprava je odmah počela da troši taj novac, na ovaj način:
- Predsjednik je otišao u Rumuniju, mada je za kratko vrijeme, poslije ustoličenja, tamo već jedanput bio.
- Sekretar je otišao u Sovjetski Savez, mada je za kratko vrijeme svog sekretarstva tamo već bio.
- Potpredsjetnik je otišao u Mađarsku.
- Jedan član Uprave otišao je u Rumuniju.
- Novica Petković, idejni vođa Nogine grupe, otputovao je na jedan mjesec u Sovjetski Savez.
- Rajko Nogo ponovo je povisio svoju platu, sada na 150.000, mada po Statutu sekretar nema plate, a platu ima stalni sekretar koji je službenik Udruženja.
- Plaćeni su troškovi banketa u Domu milicije u iznosu od 400 hiljada dinara, ne računajući troškove sale. Kao što je poznato banket je priređen za nove članove u Udruženju, što nikada do sada nije činjeno, niti je to moglo kome pasti na pamet, jer za takvu glupost nije niko ni odobrio sredstva, ni prije pa ni sada.
To su novi primjeri „boraca za samoupravljanje i deprivatizaciju“!
Svakome je poznato da se pisci regrutuju iz svih slojeva društva, od seljaka i radnika do najpoznatijih intelektualaca, sjetimo se srpske književnosti: od Filipa Višnjića i Vuka Karadžića do Bogdana Popovića i Skerlića, ne samo u nas, nego u čitavom svijetu, i za svjetsku literaturu. Grupa kojoj pripada Rajko Nogo zagovara stvaranje „književne elite“, kojoj bi na čelu bila upravo ta grupa. Svi smo se osvjedočili u razgovorima koje vodimo s pojedincima iz te grupe o njenom negatorskom i negativnom stavu prema svim prošlim generacijama beletrista, a naročito kritičara. Za tim stavom stoji određeni akcioni program – negirajući pod svaku cijenu stvarati vlastitu afirmaciju. A za tom negacijom stoje konkretni zadaci: zauzimanje pozicija u časopisima, izdavačkim kućama i sredstvima informacija: novinama, radiju i televiziji.
Rajko Nogo nudio se meni nekoliko puta da uđe u redakciju Života. Odbio sam, ne samo zato što časopis sada nema novaca za nove izdatke na nove urednike, nego i zato što je već izabrao dva nova urednika, i to za ono vrijeme u kome bude dobio novac za tu svrhu.Časopis ne može trošiti novac koji ne posjeduje, ili je za drugu svrhu određen. Nogo se ipak snašao, odredio je sebi platu u Udruženju književnika, a već je na dobrom putu da bude primljen u Izdavačko preduzeće „Svjetlost“ kao urednik. Mnogi književnici već dugi niz godina čekaju strpljivo da bi jednog dana ušli u jednu od izdavačkih kuća kao urednici, vjerujući duboko u sistem i samoupravljanje. Nogo ga propagira javno i koristi, brzo i efikasno, jer neće da čeka.
Kao jedan od ideologa „grupe elite“ on ima svoje geslo, svoju parolu, a ona, ni više ni manje, glasi: „Kako ko – ja ću đonom!“. Taj izraz iz terminologije fudbala, Nogo izgleda, s ponosom ističe. Đon u nogometnoj igri znači postojanje prekršaja, a za svaki prekršaj sudac zviždi i kažnjava prekršioca. Za takva tri prekršaja mora se izaći iz igre. U kulturi, u kojoj se često i nepravedno govori o fudbalu, za đon se ne kažnjava niti izgoni iz igre. Đon se nagradjuje uredničkim mjestima, kao što smo vidjeli.
Ljudi iz grupe kojoj pripada Rajko Nogo putuju čitavom zemljom i pronose razne dezinformacije o kulturnim institucijama i pojedincima, naročito književnicima. O tome sam čuo na svoje uši u Beogradu, Novom Sadu, od ljudi iz Titograda, u Zagrebu i drugim mjestima. O tome ne bih htio detaljno govoriti, ali ću spomenuti dva drastična slučaja po kojima se može procijeniti težina takve rabote. Prvi je onaj koji se dogodio Nikoli Martiću, prilikom njegovog boravka u Zagrebu, kada ga je bez ikakvog razloga napao intimni prijatelj Rajka Noge, mladi književnik iz Beograda Ranko Jovović, poznati provokator, optužujući ga za stvari o kojima Martić nije imao ni pojma. Drugi slučaj veoma neprijatan, uprava strašan, dogodio se meni u Nikšiću, kada se na me okomio taj isti Jovović, u prisustvu Rajka Noge, napadajući me najružnijim izrazima i najcrnjim šovinističkim pogrdama, do te mjere da mi se u ime Skupštine grada Nikšića posebno ispričao njen predsjednik, a u ime naroda Crne Gore Marko Vujačić, te niz crnogorskih književnika. To je zapravo bila uveličana repriza svega onoga što mi je već jednom napravio sam Rajko Nogo u Beogradu, poslije jedne književne večeri , kada ga je zbog toga teškog ispada Dragan Kolundžja, književnik iz Beograda, nazvao malim i prljavim šovinistom.
Takvo sjeme eto sija svojim đnovima Rajko Nogo. Kakvog li krasnog predstavnika književne „elite“!
Ono što se desilo pred Plenum Udruženja književnika i na njemu, prešlo je svaku mjeru, zbog čega je moja ranija namjera da dadem ostavku u Upravi Udruženja književnika sada postala konačna.
Na nagovaranje nekih ozbiljnijih članova Uprave da prisustvujem, poslije dugog vremena, sastanku pristao sam, vjerujući da se nešto može još učiniti. Kada sam zatražio da se referati koji su namijenjeni Plenumu pročitaju kako bi oni mogli biti usaglašeni kao stav Uprave, Rajko Nogo je to odbio izjavljujući da je svaki referat lični stan referenta, a ne stav Uprave, znajući da je i napisao pamflet, a ne objektivnu ocjenu o časopisima.
Međutim, on je kasnije sve učinio kako bi taj njegov pamflet prodro u javnost, identifikujući ga kao stav Uprave i Plenuma!
To što je on učinio može se ocijeniti kao ružna pojava, ali ono što je slijedilo zatim, je nešto drugo – kršenje svih demokratskih principa, po kojima radi Udruženje književnika i sva slična naša udruženja u zemlji. Naime, po Statutu Udruženja glasanje za prijem novih članova u Udruženje vrši se tajno ili javno, s tim da svaki član može slobodno da izglasa svakoga koji je predao molbu za prijem, ili da ga ne uzme u obzir. Naravno, za orijentaciju u ocjeni služilo bi mu stručno mišljenje komisije/žirija. Neki predstavnici Uprave Udruženja, inspirisani „demokratskim pobudama“ Rajka Noge, to nisu dozvolili i birana je samo lista koju je Uprava predložila aklamacijom. Napravljen je još jedan, najveći prekršaj Statuta – primljeni su i ljudi koji se sami nisu prijavili, a predviđeno je Statutom da svaki kandidat mora to da učini.
Ovakav nedemokratski mehanizam u primanju novih članova nije primijenjen ni onda kada je u udruženjima bio veoma prisutan etatistički aparat, a danas, 1971. godine, mi smo sebi dozvolili tu blamažu, na koju se zgraža jugoslovenska književna javnost.
Zbog toga, i svega onoga što sam ranije naveo, a protiv čega sam se bezuspješno pokušao kao član Uprave boriti, podnosim ostavku u Upravi Udruženja književnika BiH. Ukoliko se stanje radikalno ne promijeni za dogledno vrijeme moraću podnijeti ostavku i na članstvu u samom Udruženju.
Piše: Mak Dizdar
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)