Amila Buturović diplomirala je Orijenatlistiku i Anglistiku 1986. godine u Sarajevu, nakon čega je na kanadskom univerzitetu McGill u Montrealu magistrirala i doktorirala. Od 1994. godine predaje na Univerzitetu York u Torontu na interdisciplinarnom programu za društvene nauke (Humanities), smjer komparativne studije religija i kultura. Bavi se predmetima prostorno i historijski obuhvataju teritorije Arapskog i Osmanskog carstva, uključujući i Balkan. Prije nekoliko godina, u Kanadi je izašla njena knjiga „Stone speaker“ („Kameni govornik“), interdisciplinarna studija poetskog djela Maka Dizdara i njegovog ondosa prema bosanskom identitetu. Trenutno boravi u Bosni i Hercegovini, gdje vrši istraživanja za svoju novu knjigu o kontinuitetu simbolike sa stećaka na ranim muslimanskim nadgrobnim spomenicima u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačka javnost imat će priliku susresti sa sa gospođom Buturović na promociji dvotomnog djela „Slovo Makovo“ i „Slovo o Maku“ u izdanju Fondacije Mak Dizdar, koja sadrže prevod jednog dijela „Kamenog govornika“ na bosanski jezik. Fondacija takođe ima namjeru u skorije vrijeme objaviti prevod cjelokupnog „Kamenog govornika“.
U knjizi „Kameni govornik“ na pitanje postavljeno u Makovim stihovima – „Al u domu tvome / kad će domovina“ – odgovarate: nakon čitanja Makove poezije. Na koji način smatrate da u ovoj zemlji, u kojoj su granice navodnih domovina iscrtane uz toliko nasilja, upravo poezija može riješiti „problem“ domovine?
Često se kaže, o Balkanu uopšte a naročito o Bosni, da je to prostor gdje se istorija nikad ne zaboravlja, gdje se ona stalno popravlja i tumači od strane političara, ideologa, nacionalista, i mnogih koji su voljni da prospu krv, najviše tuđu, u ime svojih tumačenja. Bosna je navodno tabula rasa o kojoj svako ima svoju verziju, ne samo iznutra nego i izvana, i gdje vlada princip narcizma malih razlika. Zbog svoje specifične istorije i geografije, Bosna se istovremeno i afirmiše i negira, zavisno s koje strane joj se prilazi, što se na jedan fatalistički način smatra bosanskom sudbinom od koje se ne može pobjeći. Čak i da se pobjegne od te sudbine, ironija je, na žalost, što se ne može pobjeći od diskursa o takvoj sudbini. Ako pročitate ono što se pisalo i piše o Bosni u zadnjih stotinjak godina, većina argumenata, čak i onih koji se suprotstavljaju fatalizmu, upadaju u njegovu zamku. Mislim da je Mak taj koji nas je po prvi put izvukao iz tog začaranog kruga i ukazao na novi, mnogo interesantniji način na koji možemo tumačiti vlastitu istoriju i pitanje pripadnosti, što u vremenu to i u prostoru. Za njega je pripadnost na ova dva nivoa nerazdvojiva. To što je on pisao poeziju a ne političke ili historijske traktate nimalo ne umanjuje efekat i važnost njegove poruke. U krajnjem slučaju, nije li i sam Aristotel sugerisao da poezija može biti i ozbiljniji i dublji medij nego istorija jer se bavi univerzalnim temama. Mi u Bosni smo ideološki i politički otuđeni od mnogih aspekata bosanske istorije i bosanskog prostora, konci su pokidani, došlo je do višestruke fragmentacije, i nedostaje nam osjećaj cjeline i kontinuiteta. Mak nam je sugerisao kako da povežemo te konce, kako da se povrati cjelovitost sa prostorom i vremenom, počevši od onog srednjovjekovnog perioda koji nam je ostavio stećke kao nepobitne dokaze da se na ovom prostoru umiralo. A ako se umiralo onda se i živjelo, bez obzira na to kako se tumači taj život. Domovina znači nije samo neki čardak na nebu kojeg mogu otpuhati naleti bilo kakvog vjetra, nego je stabilna tvorevina duboko ukorijenjena u bosansko tlo, kako nam kameni spavači na to ukazuju. Na žalost, dok spavač nije progovorio kroz Makovu riječ, nismo znali kako da se postavimo prema njihovim kamenim prebivalištima.
Jedna od ključnih tema „Kamenog govornika“, a po Vašem viđenju i „Kamenog spavača“, jeste potraga za identitetom. Možete li nam dati kratki osvrt na savremene teorije identiteta i uporediti ih sa onim viđenjema identiteta koja dominiraju bosanskohercegovačkom sadašnjošću?
Istorija i fatalizam se stalno isprepliću oko Bosne, i oko mnogih država na Balkanu, kao da postoji određena genetska predispozicija prema djelovanju na samo jedan način –destruktivno i nasilno. Donedavne teorije o identitetu, koje se ubrzano razmnožavaju jer svaki novi slučaj nacionalnog ili uopšte grupnog samoizražavanja iziskuje modifikaciju postojećih teorija, pokazale su se dosta neadekvatne po pitanju analize odnosa u našim krajevima. Grubo govoreći, dva glavna principa formiranja nacionalnih grupacija u Evropi, takozvani jus soli, tj. zakon teritorije, i jus sanguinis, tj. zakon krvnog srodstva, su se u zadnje vrijeme podložila oštrim kritikama nakon što su evropske države počele da se suočavaju sa raznolikošću vlastitog društva ne samo kroz EU nego i kroz priliv imigranata i njihovog sve glasnijeg ako ne brojnijeg prisustva. Princip krvnog srodstva u definiciji nacionalne pripadnosti rapidno gubi kredibilitet. Mnoge evropske države se sada okreću prema Americi, Kanadi, Indiji i sličnim primjerima pluralističkog građanskog društva da bi odgovorili na bitna pitanja ljudskih prava, manjina, i pluralizma u svojoj političkoj sredini. Međutim, taj isti zakon krvnog srodstva, jus sanguinis, je osnova na kojoj je zamišljena većina balkanskih država. Tako je princip jedna nacija – jedna država još uvijek nemilosrdno na snazi (sa nekim iznimkama) iako se on kosi sa demografijom većine ovih zemalja. Pitanje manjina, ljudskih prava, pluralizma su zbog toga još uvijek tragično nerazriješena. Bosna, na žalost, srlja tim putem raslojavanja društva iako ima izvrstan potencijal, i dugu istoriju kao potporu, da služi kao model drugim evropskim zemljama u kojim je pluralizam tek odnedavno postao stvarnost. Mi smo prihvatili ideju o podijeljenosti ne kao nedavnoj istorijskoj tvorevini nego kao primordijalnoj suštinskoj diferencijaciji među našim etničkim skupinama.
Po „Kamenom govorniku“, upravo je „Kameni spavač“ predstavio jedan model nacionalnosti po kojem bi se dao formirati savremen pluralistički identitet u Bosni i Hercegovini?
Prilike u kojima je Mak pisao su bile vrlo osjetljive i ja ne mislim da je on bio iredentista ili da se zalagao za neki politički preokret. Tako mislim da je on intervenisao više kroz pitanja psihologije i poetike identiteta nego politike identiteta. Svakako, ova tri aspekta nisu potpuno razdvojena, preklapaju se u važnim tačkama. Međutim, „Kameni spavač“ nije manifesto ili neki pamflet koji poziva na političku akciju. On je više sugestivan nego preskriptivan u smislu da ukazuje na alternativno viđenje nacionalnog samoizražavanja koje je potpuno zanemareno u političkoj javnosti ali koje je postojalo, i još postoji, u kulturnom domenu. Takvo samoizražavanje mnogo suptilnije odražava šarolikost bosanskog identiteta nego zacrtane kategorije koje su isključive i nefleksibilne. Ova Makova poruka svakako nosi političku dimenziju i posljedice, ali ne na neki grub ideološki ili epski način nego na lirski i polifoničan način koji omogućava raznim ljudima da se preispitaju i prihvate kompleksnost svog identiteta kao osnovu za jedan obimniji i tolerantiji modalitet političkog života. Drugim riječima, Mak je imao široku i širokogrudnu nacionalnu viziju i zagovarao ju je kroz svoju poeziju, ali nije bio nacionalista. Poruka nije imperativ “budi ovo,” nego sugestija “razmisli kako možes biti i ovo drugo.” U tom Mak rezonuje na vrlo avangardan način: identitet nije fiksan i izolovan nego se formira kroz ljudske odnose, i ovisi o tome ko ga mobilizuje, kroz koje istorijske uslove.
Na nekoliko mjesta Vi naglašavate kako poezija „Kamenog spavača“ dovodi u pitanje mnoge istaknute teorije književnosti, između ostalog i Bahtinovu suprotstavljenost epa kao polifoničnog teksta i i monloške lirike, kao i Barthesovu tvrdnju da „autentičnost“ poezije ukida „neautentičnost“ mita. S obzirom na takve ocjene, kako biste ocijenili ukupni domet Dizdareve poezije?
Ne mislim da sam dovoljno kompetentna da ocijenim mjesto Makove poezije na nivou svjetske književnosti i inače se klonim konstatacija koje bi mogle da uvuku u uporedbu velikana. Međutim, moram naglasiti da je ono što meni izuzetno imponuje kod Maka, i što smatram jedinstvenim uspjehom, lakoća kojom on povezuje vrlo zaokruženi i specifičan historijski lokalitet, uz sve svoje etnološke i lingvističke detalje, sa jednom izuzetno širokom filozofijom življenja. To nije slučajno. Makova poezija je sazdana od mnogo elemenata. „Kameni spavač“ predstavlja ne samo Makov tekst nego jedan bogati i slojeviti inter-tekst. On je nastao kroz vrlo utančano proučavanje istorije, folklora, etnografije, svetih pisama, nekrografije, umjetnosti, i mnogih drugih humanističkih nauka. Zbog toga Makova poezija nosi u sebi polifoničnost i multivokalnost. U njoj su utkani i isprepleteni razni glasovi, stavovi, vizije, ideje, tumačenja. Iako je Mak to uspio da predstavi kao govor kamenog spavača, on nije to laički nametnuo kao nepobitnu i glasnu historijsku istinu, nego kao postepeno skidanje prašine sa nečega što je pokrio zaborav a u suštini nam je vrlo blisko. Kada recitujemo „Kamenog spavača“ imamo osjećaj da preuzimamo njegov glas, utapamo se u njegovo biće i kontekst kao da je to najprirodnije, kao da govorimo u ime nekoga koga jako dobro poznajemo, nekoga čija sudbina je tako bliska našoj. Mak nam je omogućio osjećaj intimnosti ne zato što je posjedovao pjesnički čarobni štapić, nego zato što nam je mukotrpno sagradio most znanja i omogućio da ga pređemo bez spoticanja o vlastito neznanje. Samo veliki pjesnici koji pristupaju svojoj tematici uz poštivanje i materije o kojoj pišu i svoje čitalačke publike mogu da prenesu svoju viziju kao da je istovremeno i univerzalna i posebna, kao da pripada svakom pojedinačno ali i svima zajedno.
U posljednje vrijeme u bosanskohercegovačkoj javnosti svjedoci smo žestokih polemika oko navodnog bogumilskog mita i njegove zloupotrebe. Možete li nam reći nešto o odnosu mita i „Kamenog spavača“? Na koji način se on razlikuje od drugih mitova?
Mak nije pokušao da proda bogumilski mit kao historijsku istinu. Međutim, skoro nemoguće je u Bosni govoriti o Bogumilima i bogumilskom mitu bez da se spomene Kameni spavač. Sve što se ranije pisalo o Bogumilima, sve teorije koje su kružile oko pitanja srednjovjekovne bosanske hereze, imalo je vrlo malo odjeka u široj javnosti i uglavnom je bilo ograničeno na uske intelektualne krugove dok se nije pojavio „Kameni spavač“. Razne hipoteze, od onih koje smatraju da je bogumilstvo bilo neznatno prisutno u Bosni do onih da je ono odredilo glavne karakteristike srednjovjekovnog bosanskog društva, su tek nedavno postale predmet širih polemika, zahvaljujući posredništvu „Kamenog spavača“ i samopouzdanja koje je on ponukao u čitaocima da razmatraju svoj identitet kroz bogumilstvo. Opet naglašavam, nije ta veza niti eksplicitna niti teološka, „Kameni spavač“ ne propovjeda teoriju o Bogumilima kao jedinstvenom bosanskom fenomenu i istini koja pobija druge, nego izražava bogumilsku simboliku tako da se pitanja relevantna za sadašnjost mogu iskazati na neposredan, organski, ali i metafizički način. Dizdarov pristup bogumilskom mitu je mnemoničan, iskorišten u svrhu rekonstrukcije kulturnog pamćenja. Pamćenje tako ne konzervira prošlost nego je revitalizira da bi se veza za sadašnjošću uspostavila kroz izvjesnu vrstu reciklaže tekstova, simbolike, ikona, i aforizama. U pitanju je znači izvjesna ekologija znanja koje se u svakoj epohi manifestuje drugačije ali istovremeno stabilizuje proces kulturnog samoizražavanja i očuvanja.
Vaša knjiga nosi podnaslov „srednjovjekovne nekropole, krajolik i bosanski identitet u poeziji Maka Dizdara“? Ona nije samo književna studija, već se u znatnoj mjeri dotiče i pitanja koja su tradicionalno pripadala historiji, filozofiji, političkim naukama i drugim disciplinama. Koje je mjesto takvih interdisciplinarnih studija, pogotovo u odnosu na dosta nerazvijen i konzervativan akademski diskurs u BiH?
Kao što sam ranije sugerisala, „Kameni spavač“ je u suštini interdisciplinarno djelo, i to sam morala poštovati. Pristupiti mu samo sa jedne tačke gledišta bi značilo negirati njegovu suštinsku slojevitost i otvorenost prema analitičkom prikazu. Zahvaljujući prirodi komparativnog studija religijskih kultura, ja sam postala veliki pobornik argumenta da ne postoji smisao teksta izvan njegovog konteksta, i da svaki pokušaj da se nekom tekstu – bio on pisan, vizuelan, ili usmen – pristupi samo sa jednog ugla i gledišta ne može biti zadovoljavajući. Sva kreativnost u ljudskoj istoriji je povezana sa specifičnim okolnostima. Ta veza između teksta i konteksta je uvijek dinamična i fluidna jer ništa ne postoji u vakumu. Osim toga, kulture i civilizacije nisu izolovani entiteti koji imaju linearne putanje razvoja nezavisno od onoga što se oko njih dešava. Takvi stavovi su ne samo prevaziđeni nego i opasni i destruktivni. Mislim da se moramo boriti da prevaziđemo, ako već nismo, te stare paradigme po kojima discipline žive odvojeno u svojim dobro čuvanim tvrđavama, gdje politolozi ne razgovaraju sa istoričarima, filolozi sa antropolozima, sociolozi sa književnim kritičarima. Ja imam sreću da radim na jednoj od vodećih akademskih ustanova koja se zalaže za povezivanje disciplina i obaranje zidova koji teoretski i metodološki otuđuju intelektualne tokove.
Da li je uvijek bilo moguće držati Vaš vlastite osjećaje identiteta i odnosa prema Bosni i Hercegovini odvojenim od Vašeg naučnog rada?
Svi smo mi kompleksna bića i aspekti mog identiteta kao akademika, Bosanke, naturalizovane Kanadjanke, itd., su u svakom slučaju formirali jednu specifičnu “lokaciju” sa koje sam ja pristupila Makovom tekstu, i kroz koju pristupam drugim materijama i temama. Tačno je da mi je u nekim momentima to preklapanje pomagalo ali me je u nekim drugim otuđivalo od teksta. Ja tu tenziju nikada nisam osjećala kao konflikt nego kao epistemološki i etički izazov – kako razumjeti i rastumačiti tekst imajući u vidu ono što jesam. U svakom slučaju, ja odbijam pretpostavku da identitet daje kredibilitet i neki ezoteričan uvid u tematiku koja se izučava. Da upotrijebim grubu analogiju, to bi značilo da samo ljekari koji su sami preživjeli neku bolest znaju kako da se liječi ta bolest. Lično iskustvo može pomoći, ali može i da zavara. Samo uz opreznost i maksimalno poštovanje prema materiji identitet može poslužiti kao saveznik.