Duhovne tekovine jednog naroda, koliko god se one malo cijenile prema brigama svakidašnjeg života, ipak su najdragocjenije što može da dade jedan narod. U ovom napisu riječ je o duhovnoj tekovini jedne naše sredine koja je kroz četiri vijeka bila ekonomski, kulturno i društveno izolirana, živeći u vlastitoj atmosferi i iživljavajući se u granicama svojih mogućnosti i postojećih prilika. Ta sredina je Bosna koja je, kroz vrijeme trajanja feudalnog sistema, stvarala i svoje duhovne tekovine, od kojih na prvo mjesto dolazi sevdalinka, jer je ona najkarakterističnija po njih u toj epohi njihova života. Sevdalinka je zapravo društvena tvorevina koja nosi sve odlike vremena u kom je stvarana, koja nosi najistančanija osjećanja Bošnjaka, pa je zato i njihova najbolja iliustracija kroz koju možemo da ih posmatramo.
Danas, sevdalinka je prestala da bude savremena tvorevina, ali nije prestala da bude predstavnica duboko emotivnih osjećanja Bošnjaka, nije prestala da bude dokumenat njihovih kulturno-stvaralačkih mogućnosti u sadašnjici. Pa iako je prestalo njeno daljnje stvaralaštvo, ostala je njena snaga koja je rasprostranjenija nego li u doba njenog stvaranja. Naše narodno oslobođenje diglo je granicu sa njenog čisto bosanskohercegovačkog kruga i otvorila joj put skoro po cijeloj Jugoslaviji. Ona se već srasla sa Beogradom, zvuci joj već prodiru i u Zagreb; Novi Sad i Skoplje, isto kao i Sarajevo, postali su njena duhovna ognjišta. Sevdalinka se svuda pjeva. Ona svuda nailazi na odobravanje gdje je do prije oslobođenja bila nepoznata. Ona je moglo bi se reći, u širokim slojevima našeg naroda glavni popularizator Bošnjaka. Ona ih otkriva i srdačno približuje drugima, približuje ih svojima od kojih su vijekovima bili odvojeni. Ona diže onu maglinu kroz koju su ostali dijelovi našeg naroda gledali na Bošnjake, maglinu zabluda i netačnih mišljenja o njima i o načinu njihovog života. Sevdalinka je po Jugoslaviji raznijela prisnu i jasnu sliku jednog čistog dijela našeg naroda koji ima mehkotu duše do prefinjenosti i topla osjećanja do uzbuđenja. Zar to nije najplemenitija misao? Nije, dakle ona stvorena samo za razonodu. Ona je, u svoje vrijeme, stvorena iz osjećanja srca, pa je i u današnjici progovorila kroz srce, jasnijim jezikom i plemenitijom namjerom. Tom čisto mahalskom čedu, sevdalinci, eto, pala je u dio misija da djeluje na međusobnom upoznavanju i zbliženju koju ona danas uspješnije vrši i od političara i od književnika i publicista.
Sevdalinka među Bošnjacima nije mogla da nastane bez urođene podloge koja predstavlja razvijenije mogućnosti za umjetnička stvaranja. Dakle, mogućnosti za nju morale su da postoje i prije islamizacije. Ona je morala da ima svoju osnovu u narodnoj melodiji koju je, onda nova, istočnjačka kultura samo obogatila novim varijantama i učinila je složenijom. Sevdalinka, kakva je, nije mogla da postane ni bez povoljnijih ekonomskih uslova svoje sredine, jer ti povoljni ekonomski uslovi omogućili su njenim stvaraocima ono bogato iživljavanje koje se manifestuje u sevdalinci. Ona je tijesno vezana za zanimanje velikog i malog feudalca, za gospodstvo i njegove manifestacije.
Cio taj nekadašnji život, u čijem ehu žive i danas Bošnjaci, dočarava sevdalinka sa plastičnim i ukusno biranim sižeima iz života prošlosti. Svi ti sižei su spontani i nenamješteni da nas direktno diraju kao da ih doživljujemo u sadašnjici. Eto, tu je glavna snaga sevdalinke i ta će je snaga još dugo držati na našim usnama.
Gledajući današnje Bošnjake kroz sevdalinku, učiniće nam se, na prvi pogled, da su oni u prošlosti bili i duhovno kreativniji i životno ustremniji. Međutim, to je čisto spoljni utisak koji izaziva ljepota sevdalinke u kontrastu sa sadašnjicom. Što je glavno, onaj unutarnji kontakt sa prošlošću nije prekinut u njihovim dušama. On jednako tinja, jer njegovo manifestovanje nije još došlo do potpunog izraza u novim prilikama. Za to treba još vremena. Teško se uokviruju osjećanja u nove ramove, naročito kad su ti ramovi tako oprečni, kao što je slučaj sa prošlošću i sadašnjošću Bošnjaka. Koliko ima samo duhovne mehkoće i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo na spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još i rumenog stida na obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa koji plane kao vatra. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za nježan ton u međusobnom ophođenju kakav se rijetko susreće na drugoj strani. I to sve danas samo tinja. To sve traži samo novi okvir, jer stari je već preživio i skoro nestao. Zato taj okvir prošlosti treba zamijeniti okvirom sadašnjice, a treba nastojati da dragocjena sadržina tog starog okvira ne strada prenošenjem u novi okvir. Kako da se to učini? To je ono skriveno i delikatno pitanje koje osjećaju svi Bošnjaci, ali ne umiju još pravo da ga osmotre, da ga definišu i osvijetle sa svih strana. Ono je toliko i bolno i toliko u pogibelji zbog nasrtaja novih vremena. Sadržaj tog starog okvira sadrži još sevdalinka, ali on ne smije da ostane samo u pjesmi. Njega treba sačuvati i u životu, jer je to ono glavno.
I ovdje su Bošnjaci, vođeni više mehkotom sevdalnika, nego li sviješću o zahtjevima novog vremena, naišli na pravi put, zamjenjujući istočnjačku kulturu zapadnjačkom, zadržavajući kulturnu tekovinu iz prošlosti i dovodeći je u sklad sa zahtjevima Zapada.
Hamza Humo, ‘Muslimani Bosne i Hercegovine posmatrani kroz sevdalinku’
u: Alija Isaković, Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1996.