Ako ne možemo kontinuitetu našeg jezika „srpskohrvatske recenzije“ – počev od najstarijih glagoljskih spomenika Bosne i Hercegovine i cijele južnoslavenske teritorije, Marijanskog evanđelja, Grškovićeva i Mihanovićeva odlomka, te spomenika ćirilićne pismenosti, poput Humačke ploče (X vijek), nadgrobnih i ktitorskih epigrafa iz Travunije i srednje Bosne i Miroslavljeva evanđelja, pa preko različitih drugih crkvenih rukopisa, manuskripta i nekanoskih apokrifa i molitvi, vladarskih zapisa, te bogumilskih nadgrobnih epigrafa, preko latiničnih crkvenih zapisa, sve do Matije Divkovića, koji 1611 i Hevajie (1631) naglašavaju da pišu „bosanskim“ jezikom, kako se uostalom kod mnogih značajnih autora srpskih i hrvatskih, kao „bosanski“ označavao jezik Srba i Hrvata – pripojiti legitimno i literarno tradicije persijskog, latinskog, turskog, arapskog španjolskog, jezika, na kojima su se stvarali književni tekstovi u Bosni i Hercegovini, onda moramo govoriti o neotklonjivom duhovnom utjecaju i formiranju jednog specifičnog duhovnog miljea koji bismo, možda, uz obimnija obrazloženja i još podosta komparativnog istraživanja međusobnih utjecaja, mogli označiti i kao duhovno jedinstvo.
Dakako, prije svega bi trebalo poduzeti posao promišljanja i najsvestranijeg povijesnog i filozofijskog razmatranja cjelokupne povijesne, empiričke i duhovne egzistencije ove zemlje koju zovemo Bosnom i Hercegovinom, te svih njenih disparatnih, isprepletenih ili jedinstvenih kontinuiteta da bi se došlo do mogućnosti definiranja pojma „bosanskohercegovačka literatura“. Ono što Begić tačno zapaža za bosanskohercegovačke pisce, pisce ponikle odavde, ili za Bosnu i Hercegovinu vezane životom i stvaralaštvom, da su „svi oni u svojim djelima i idejama izražavali i podvlačili i one sastojke svog bića i djela koji ih neodoljivo čine bosansko-hercegovačkim“, samo navještava slućenu, ali ne i definiranu, objašnjenu, činjenicu da je određeno duhovno jedinstvo bosanskohercegovačke literature (posebno poezije) apsolutno evidentno u ostvaranjima pomenutih pisaca, ili bar atmosferi koja obavija ta ostvarenja. Naravno, činjenica da ovdje, gotovo više nego igdje drugdje u našoj zemlji, postoje najrazličitiji estetička shvaćanja i stremljenja (što će moja antologija, nadam se, u obimu XX stoljeća pokazati), ne mora značiti i opovrgavanje ili sumnju u ispravnost prethodnog stava. Zapravo, ta činjenica može biti samo prilog uspostavljanju jedinstvene pozicije koju danas može imati bosanskohercegovačka literatura. Zato je, u najmanju ruku, krajnje neoprezno govoriti onako odsječno kao Maksimović o nekim „tuđim estetskim i idejnim iskustvima“, te o „stranim uzorima“.Njegovo traženje literarne tradicije Bosne i Hercegovine prvenstveno u narodnim pjesmama (ili bar preveliko isticanje te linije utjecaja) liči nam na simplificiranje, a njegova naznaka o „domaćem literarnom kontinuitetu“ u cijelom pomenutom kontekstu vraća nas stalnim nesporazumima oko pojma „bosanskohercegovačka kniževnost“, Begićeva opaska o opredjeljivanju bosanskohercegovačkih pisaca uz jednu ili drugu stranu, srpsku ili hrvatsku, ili o „ostajanju po strani“, te opažanje da se „u tom pogledu prilike nisu bitno izmjenile do danas“ apsolutno stoji. Šta bi trebalo poduzeti da se to stanje promijeni? Svakako ne pisati poput Maksimovića, uz pogrešna podrazumijevanja, „opšte naznake“ i neraščišćene osnovne pojmove. A ovdje je osnovni pojam „bosanskohercegovačka književnost“. Što se određivanja tog pojma tiče, neke od najinteresantnijih misli, ili bar odredbi za definitivno mišljenje o svemu tome dao je pjesnik Hamdija Demirović u svom tekstu „Teze za definiranje pojma bosanskohercegovačke književnosti“, koji ću ja ovdje ukratko pokušati interpretirati, ili bar razviti svoje asocijacije na postulate koje Demirović naznačuje. To činim stoga što se u pomenutom tekstu nalaze neka od centralnih mjesta oko kojih bi trebalo da se grupiraju buduća razmišljanja o mogućnosti konačnog definiranje pojma „bossanskohercegovačka literatura“. Istovremeno to činim i da bih, s autorom tog teksta, pokazao da nema jedinstvenog kriterija ni kod određivanja pripadnosti hrvatskoj ili srpskoj istojezičnoj literaturi, već da se taj kriterij, nerijetko, formulira prema potrebi, ili se i ne formulira. Zapravo, još uvijek se oslanjamo na našu burnu, vijugavu i užasno kompliciranu povijest, na niz krajnje zapetljanih slučajeva i okolnosti koje je ona upriličavala, i tako opravdamo niz teorijski potpuno neraščišćenih odnosa među našim literaturama i pripadnosti pojedinih pisaca tim literaturama.
Najrasprostranjeniji je kriterij vjerske pripadnosti. Primjera radi, po tom kriteriju, a s obzirom na pomenute historijske okolnosti i upućenosti jednih na druge, crnogorski pisci su izučavani kao integralni dio srpske književnosti. Dakle, to nije ni nacionalni kriterij, pošto Crnogorci imaju svoju naciju. Uz ovaj kriterij, vjerske određenosti ide i upravo pomenuti nacionalni kriterij, koji se često izjednačava sa vjerskim. Katolička vjeroispovjest = Hrvat, pravoslavna = Srbin, a samo prepoznavanje i primjenjivanje ove sheme vrši se prema podastrtim nam imenima pisaca. Augustin – Hrvat, Simo – Srbin, itd. U igru se zatim uvode varijante jednog te istog jezika – srpskohrvatskog. Određivanje pripadnosti srpskoj ili hrvatskoj literaturi vrši se često i po ovom kriteriju među bosanskohercegovačkim, ali i crnogorskim piscima. Tu je zatim samoopredjeljivanje pisaca za jednu ili drugu literaturu. Na kraju, tu su i neki literarni motivi, tematske preokupacije pojedinih pisaca.
I sada, ako pored svih ovih „kriterija“, hoćemo još biti strogi u određivanju pojma srpske i hrvatske literature, možemo često dobiti, teorijski i svakako drukčije, potpuno neopravdane rezultate pripadnosti pojedinih naših pisaca nekoj od ovih literatura. Ako su već često prigode i nerazriješene povijesne okolnosti utjecale na ove pripadnosti, zašto biti krut u odjeljivanju i strogom klasificiranju tih pripadnosti i danas. Po vjerskom kriteriju Njegoš bi mogao biti Srbin, ali i Rus ili možda Grk; po nacionalnom on je Crnogorac po regionalnom također; po jezičkom on je Crnogorac, zapravo njegov je jezik potpuno različit od vukovskih kanona i težnji (Iliraca i Vukovaca) njegova vremena. Taj jezik svjedoči o sasvim drugačijoj leksici, o drugačijem stilu, napokon o drugačijem misaonom procesu od sveukupne tadašnje literature, i srpske i hrvatske. Nacionalno-davorijska teza o izjednačavanju svih pisaca XIX stoljeća ne stoji, kako je to već u svojoj izvanrednoj studiji „Za i protiv Vuka“ utvrdio Meša Selimović. Njegošev jezik jeste narodni jezik, ali jezik „obogaćen“ izmenjen stilizovan, na viši misaoni nivo dignut narodni jezik, osposobljen za meditaciju, za sadržajni simbol, za univerzalni smisao“, za one „umozritelne misli“ o kojima govori Lukijan Mušicki. Unutar priključivanja Njegoša srpskoj literaturi, birali su se kod Njegoša samo oni borbeni, realno-historijski motivi, koji su i mogli u jednoj zemaljskoj, političkoj borbi za očuvanje nacionalnog integriteta Crnogorce potpuno poistovjetiti sa srpskim narodom. To je bila politička neminovnost. Ali politička neminovnost nije bilo i ono daljnje neelastično, nacionalno-odbranaško simplificiranje Njegoševa problema, gdje Milan Bogdanović ističe Njegoševu „sraslost za tle“ (koje tle?) kao osnovno i suštinsko određenje njegova djela. A zapravo, kad se sve sabere, to je pjesnik drukčiji od svega onog što se u njegovu dobu nacionalnog buđenja i oslobađanja pjevalo. To je po svemu najmetafizičniji pjesnik kojeg je naša literatura imala. I zbog čega onda na zaboraviti uske pripadnosti i sitne čarke i kavge oko nekih sporednih setalja, na osnovu kojih ga se može pripajati i tamo i ovamo, i ne posvetiti se onom duboko kozmološkom, ali i duboko historijskom smislu njegove poezije. Po tome, on je dio istoga literarnog kontinuiteta kao Domentijan, Arhiepiskom Danilo, Gundulić, L. Kostić, Kranjčević, Šop… Na njegovom primjernu možemo najbolje pokazati da smo bez obzira na sve nacionalne razlike, konačno, svi mi jedno. Određivanje pripadnosti naših pisaca pojedinim od naših literatura historijski nije djelovalo nikada anahronije no danas.
Da još dam samo jednu kratku napomenu o zbrci koja u tom određivanju vlada.
Natezanje oko toga kome pripada dubrovačka književnost djeluje kao najhumorističnija epizoda ove zbrke. Tu se došlo i do toga da se nacionalna pripadnost cijele ove literature određivala na osnovu nekih opaski u pojedinim djelima te literature. Samo je još niko nije pripojio bosanskohercegovačkoj literaturi, mada su trgovačke (pa time djelomice i kulturne) veze između Dubrovnika i Bosne i Hercegovine bile uvijek jake, a zatim je tu regionalna blizina, uticaji itd. Prisjetimo se samo nekoliko ranih zapisa o prijateljstvu Bosne i Dubrovnika – Bana Kulina, „I dokle u mene budu – dati im savjet i pomoć kako i sebi“, iz 1189 (ovaj zapis inkorporira u svoju pjesmu „poslanica dubrovačkom prijatellju“ naš savremenik Abdulah Sidran) zatim Mateja Ninoslava „Vječni mir i prijateljstvo“ iz 1234, Borislava Vojsilića „Vječni mir i ljubav“ iz 1240, Knez Andrije, „Da vam je otovrena naša zemlja zbog svih vaših potreba“ (1247 – 1249), itd. Možda se koji od naših prilježnih klasifikatora, naučnika administrativaca dosjeti i svega ovoga. Koristeći sličnu logiku, te onu logiku ličnog opredjeljivanja pisaca za jednu literaturu (među četiri istojezične), mogao bih i ja navesti brojne Kranjčevićeve izjave, npr. onu da se poslije Sarajeva u zagrebu „uvijek loše osjeća“ i da jedva čeka „povratak kući“, i to još kao nekakav argument da je on samo bosanskohercegovački pisac. Naravno, to mi nije ni na kraj pameti, ali šireći prisutnu logiku naših knjiženo-historijsko-nacionalno-politikantskih preganjanja moram je proširiti i do onga što se u logici naziva reductio ad absurdum.
Slobodan Blagojević, Antologija bosanskohercegovačke poezije dvadesetog stoljeća, lica, Sarajevo, 1981.