Bosna i Hercegovina je prava riznica ljubavne lirike. Naročit ton toj lirici daje specifičan oblik ljubavne pjesme – sevdalinka. Po svom porijeklu sevdalinka je pjesma nastala u muslimanskoj varoškoj sredini. Ali vrlo brzo ona je, kao poetski izraz “istočnjačko-slovenskog” sevdaha, kako je kazao Jovan Skerlić, postala opšta svojina i sastavni dio nacionalne kulture u širem smislu. Od ljubavne pjesme uopšte sevdalinka se razlikuje dosta specifičnim ljubavnim osjećanjem. To je, najčešće, gorko osjećanje neispunjene ljubavi, čežnje koja je po intenzitetu ravna jakom bolu, potrebe za ljepotom čije je djejstvo gotovo uvijek fatalno. Dert, koji sevdalinke često pominju, jeste naročito suševno stanje duboko prožeto osjećanjem ljubavi kao melanholije i patnje. To osjećanje intenzivirano je katkad do usijanjaili dovedeno do beznađa, ali je uvijek lijepo. Ovo fatalističko obilježje nekih sevdalinki objašnjava se običajima i normama strogog islamskog morala. Kako je opazio Jovan Kršić, između muškarca i žene postojala je određena distanca, i to u ono doba života kada je čežnja i potreba za blizinom voljenog bića najjača. Sevdalinke su izrazile gorčinu neispunjene ljubavi, ali i neodoljivu čovjekovu potrebu za magijom ljubavi i krilatim zanosima do kojih ona dovodi.
Sevdalinka je kao varoška pjesma sačuvala duh gradskog života, ali u štimungu zatvorenog, nerijetko zanosnog ambijenta u kojem se njegovala. Zahvaljujući toj srećnoj okolnosti, dobar broj sevdalinki spasao se od kasnije kafanske i profesionalne vulgarizacije teksta.
Sevdalinka se ne može smatrati posve samorodnom. Njoj je prehodila bogata kulturna tradicjia, što podrazumijeva da je sevdalinka razultat ukrštanja dviju kultura: starobosanske i orijentalne, koja je došla sa epohom islamizacije. Elemenat orijentalnog prilično je neodređen, ali se može prihvatiti mišljenje da se uticaj istoka uglavnom odnosi na melodiju i način pjevanja (V. Milošević). U tom smislu starobosanska poravna melodija preinačena je, a pošto se sevdalinka i danas pjeva kao i ranije, to je umjetnički efekat u dobroj mjeri zavisan od interpretacije. Međutim, gledane kao njiževni tekstovi, sevdalinke otkrivaju svoje prave i trajne vrijednosti: razgranatu skalu ljubavnog nemira od slutnje do esktaze, zavidnu visinu u stilskoj obradi i estetičkim efektima koji se izmamljuju iz naoko običnih pojava i stanja, bogatstvo blagotvornog prožimanja i stapanja dviju materijalnih i duhovnih kultura.
Smatra se da je najveći broj sevdealinki nastao u Sarajevu, a manji u drugim poznatim gradovima Bosne i Hercegovine. Ako bi se sevdah uzeo kao jedino i bitno obilježje ove poezije, onda bi se broj sevdalinki smanjio. Uobičajeno je, međutim, da se sevdalinkama zovu i pjesme koje obuhvataju širu tematsku oblast. U njima su odjeknuli događaji od znalaja za sudbinu i život jednog naroda ili grada: pomori kuge, prirodne stihije, odlasci u daleke krajeve na vojne itd. Koliko je opravdano označavati takve pjesme sevdalinkama, stvar je šireg, naučno zasnovanog razmatranja.
Hatidža Krnjević, Đenana Buturović, Ljubomir Zuković, Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, Narodna književnost, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1972.