Nije teško shvatiti osnovne potrebe za hranom, vodom i nekim izvorom energije radi održavanja pukog fizičkog života. Zbog njihove osnovne i očigledne prirode, problem njihovog snabdijevanja smatrala sam prilično banalnim, pa ipak, od početka sam primjetila da veoma blisko pratim da li bi voda ili struja došli u određeno doba dana. Danima kada se to događalo, moje bilješke su neizostavno počinjale sa nečim poput: ‘Danas oko deset sati čula sam kako dolazi voda…’ Objašnjenje za ovu preokupaciju leži u činjenici da su ove stvari bile neophodne za preživljavanje. Još važnije je što nas one upućuju na fenomen neophodan za razumjevanje rata u Sarajevu: svakodnevna nesigurnost.
Karakteristika ratne situacije u Sarajevu bila je rijetkost i neregularna dostupnost osnovnih životnih namirnica, a ne njihov potpuni nedostatak. To je bila jedna od ključnih strategija korištenih protiv normalnog života i civilnog stanovništva tokom rata. Bez obzira da li su bile svjesne posljedica na stanovništva, vlade obje zaraćene strane izmjenjivale su ukidanje i puštanje resursa kao način da dostignu svoje ciljeve (koji su najčešće bili vojni ili politički). To je uzrokovalo zbunjenost među sarajevskim stanovništvom. Rečeno mi je da svi kablovi i cijevi prolaze kroz teritorije pod kontrolom Srba, što je značilo da su Srbi jednostavno mogli u potpunosti odsijeći Sarajevo. Prema tome, ljudi su se čudili zašto im srpska strana ponekad pušta struju, vodu i plin. Kako je rat napredovao, mnoge Sarajlije izgubile su iluzije o tome koliko se njihova vlada brine o njima. U septembru 1994. godine ljudi su bili ubijeđeni da oni koji su uzrokovali prekide snabdijevanja nisu bili ‘Srbi’ već njihova vlastita vlada. Opšti stav bio je da je to činjeno u svrhu viktimizacije sarajevskog stanovništva u svrhu dobivanja poena na međunarodnoj političkoj sceni.
Efekat ovih ‘strategija’ bila je činenica da je bilo koja svakodnevna rutina postala nemoguća. Tokom perioda kada uopšte nije bilo vode, prolazili su čitavi dani u redovima na cisternama i transportu vode do kuće. Često pod ledenim temperaturama, pod nasumičnim granatiranjem, praćeno fizičkim tegobama transporta vode i emocionalnoj izloženosti nervoznim, depresivnim ili bijesnim ispadima sugrađana, iskustvo pristupa vodi u Sarajevu utisnulo se u tijela i sjećanja ljudi kao nešto što treba izbjeći po svaku cijenu. Stoga je svako nestrpljivo iščekivao povremeni zvuk vode koja počinje kapati iz česme da bi uhvatio svaku dragocijenu kap. To obično nije trajalo duže od pola sata, niti se dešavalo svaki dan, ali se čekanje ipak isplatilo. Sve, samo da se izbjegnu redovi za vodu.
Isto se dešavalo sa nasumičnim snabdijevanjem strujom kada je ona počela dolaziti. Bili su to ljudi prisiljeni da duge zimske večeri provode uz svjetlo jedne dragocjene svijeće i slabu svjetlost male sijalice pod naponom auto-baterije; ljudi čije su kuće bile ispunjene savremenim kućnim aparatima koji su dvije godine beskorisno zauzimali prostor; ljudi koji su bili umorni od ručnog pranja odjeće u sićušnim količinama dragocijene vode; ljudi koji su se stidili svojih domova koji su nekada usisavani sedmično: ti ljudi radovali su svakoj sekundi struje zbog ponovnog uspostavljanja životnog standarda koji su smatrali pristojnim.
Povremeni dolazak vode i struje ljudima je davao osjećaj da mogu živjeti normalnije, tj. normalno u skladu sa njihovim predratnim standardima. Nasumičnost snabdijevanja je pak imala katastrofalan učinak na podnošenje situacije. Jedna mlada žena mi je, na primjer, pričala kako bi njena majka u kupatilu ostavljala upaljeno svjetlo da bi se u slučaju da struja dođe tokom noći (što je u početku često bio slučaj) probudila i usisavala. Kada je struja jednom došla u tri sata ujutro, i kćerka se probudila. Vidjela je da joj je majka previše umorna da bi išta radila i molila je da ide u krevet. Žena se je vratila u krevet, ali se nije mogla riješiti ideje i dugo nije mogla zaspati.
U porodici u kojoj sam živjela svjedočila sam sličnim situacijama. Jedan dan u isto vrijeme došla je i voda i struja . Za svakog ko je vodio domaćinstvo to je bilo poput dobitka na lutriji, a reakcija moje domaćice nije se razlikovala. Iako je znala da i voda i struja u svakom trenutku mogu nestati, bio je to njen trenutak sreće, te je požurila da uključi mašinu za veš. Sukladno predviđanjima, struja za mašinu nestala je za manje od pola sata, pa je na kraju sve ispirala rukama.
Zanimljivo je da su ovi uslovi opstali čak i nakon što je proglašeno konačno primirje, što znači da nije bilo direktno povezano sa vojnom situacijom. U oktobru 1995. u kući jedne od mojih prijateljica u Sarajevu primjetila sam kalendar. Bio je ispunjen malim bilješkama. Moja prijateljica objasnila mi je da je njen otac bilježio dane za koje je vlada rekla da će biti vode, struje ili plina. Shema je bila vrlo komplikovana, ali je bilo moguće izračunati dane u kojima bi bilo, na primjer, i vode i struje, tako da bi se za taj dan moglo planirati pranje veša. Mjesec dana kasnije, voda, struja i plin ponovo su odsječeni, dolazeći tek povremeno i sporadično.
Kao posljedica ovakve prisiljenosti na stanje čekanja i poptune potčinjenosti hirovima sudbine ili vlade, nepredvidivost se utisnula u svakog pojedinca, a pripravnost na dolazak vode, struje i plina postala je instinkt za preživljavanje. Poruka koja se je polako ali sigurno utiskivala u ljudima bila je da nemaju moći nad svojim životima. Kao posljedica toga, počinjali su osjećati da su njihovi životi bezvrijedni i da ne mogu shvatiti logiku koja nad njima vlada.
Bitno je u ovom procesu primjetiti osjećaje srama. Kada bi govorili o svojoj situaciji, Sarajlije ne bi samo koristile pojam ‘normalnog života’ već također izrazile sram koji osjećaju: zato što me nisu mogli pozvati na pristojan (normalan) ručak, zato što im domovi nisu bili onoliko čisti koliko bi oni to željeli, zato što su izgubili dostojanstvo gubitkom kontrole nad svojim životima i sudbinama, ili zato što ih više nije bilo briga da li je taj dan iko ubijen (dok god to nije bio neko koga su poznavali).
Ivana Maček, ‘Imitation of Life: Negotiating normality in Sarajevo under siege’, in Xavier Bougarel, Elissa Helms, Ger Duijzings, The New Bosnian Mosaic, Ashgate, 2007.