Uz narodnu književnost i stvaranje na orijentalnim jezicima, kao treći tok književne aktivnosti Bošnjaka do 1878. godine pokazuje se njihov književni rad na bosanskom jeziku i arapskom pismu, tzv. alhamijado literatura (iskvareno od arapske riječi “el-adžemijje” – strani, nearapski), koja se kao nacionalno-regionalna pojava javila u krajevima koji su bili pod uticajem arapsko-turske pismenosti. U ličnom dopisivanju na narodnom jeziku Bošnjaci, i to većinom begovi i njihove žene, služili su se bosančicom, kurzivnom bosanskom varijantom ćirilice, koja nije učena u školi nego je, kao i narodna književnost, predajom prelazila s koljena na koljeno, ali na bosančici, izuzev krajišničkih pisama kao epistolarne literature, nije ostalo drugih izrazitije književnih tragova. Reducirano i ovom prilikom više na obrazovani sloj, književno stvaranje ovog puta na bosanskom jeziku ostalo je sačuvano u obliku rukopisa na arebici, tj. pismu arapskim slovima, inače popularnom i široko raširenom jer su njime pisane osnovne vjerske knjige, koje je za ovu svrhu prilagođeno glasovnom sistemu našeg jezika. Omer Humo, koji se kao jedan od potonjih pisaca na bosanskom jeziku i arapskom pismu trudio da unese rada u neujednaleni slovni sistem ovog pisma, pisao je o tome:
Dobro znadi, svakom insanu svoj jezik od sviju jezika odveće lakši je. Nama Bošnjacima naš jezik veoma je lagahan, da se opiše arapskim resmi-hat-tom [arapskim načinom pisanja, M.R.] i jazijom [pismom] kao što je u Musafu [Kur'anu]. Ko umije “elif i bir-noktu” i hedželejisat [ko poznaje pismena arapske abecede i umije ih čitati povezano] ovaj kitab i gornje razumiće.
Humin sistem pisanja bio je prilično težak i nepraktičan, pa su mnogi pored njega nastojali da pojednostave sistem znakova i pravopis ovog pisma. Tako Ibrahim Edhem Berbić za potrebe štampanja svoje knjige Bosansko-turski učitelj kreira potpuno nov način pisanja i u Carigradu daje da se izrade posebna slova za tu svrhu. Neke promjene i usavršenja unose, također, Ibrahim Seljubac u svojoj početnici i Sarajlija Arif u svome Mevludu. Korjenitiju reformu arebice izvršio je Mehmed Džemaludin Čaušević, koja je po njegovom nadimku i prozvana u narodu “matufovača”. Arebicom je štampan priličan broj knjiga, uglavnom udžbenika za muslimanske vjerske škole i knjige religiozne sadržine, a na ovom pismu izlazili su i listovi “Mualim”, “Tarik” i “Misbah”, namijenjeni uglavnom muslimanskim vjeroučiteljima, te dva godišnja kalendara “Mekteb” za 1907-1908. i 1908.1909. godinu.
Sam početak pisanog književnog stvaranja Bošnjaka na narodnom jeziku teško je precizno odrediti, ali se na osnovu dosad poznatih činjenica može makar približno označiti gornja granica razdoblja u kome se ono javlja, otkrivajući zaniljivu pijavu recipročne korelacije ovog pisanog stvaranja na narodnom jeziku u odnosu sa njihovim književnim radom na orijentalnim jezicima. U vrijeme cvjetanja književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima na prijelazu iz XVI u XVII vijek, kada su se pojavili najznačajniji književnici našeg porijekla, nema ni jednog koji bi pjevao i pisao na narodnom jeziku. Vrijeme opadanja književnosti na orijentalnim jezicima predstavlja, međutim, epohu bujanja književnog stvaranja na bosanskom jeziku pisanog arapskim pismom od polovine XVII vijeka, pa dalje do kraja XIX vijeka.
Muhsin Rizvić, Zbornik Alhamijado književnosti, Preporod, Sarajevo