U ovoj tački krije se najunutarnjija proturječnost bh. etnopolitike. Iz rečenog ne samo da nije jasno kako će “uspostavljanje i ostvarivanje specifičnih prava konstitutivnih naroda”, za koja smo već utvrdili da ne znamo tačno šta su, pripomoći “uspostavi ekonomskih, socijalnih, političkih, kulturnih i drugih uvjeta za ostvarivanje međunarodnih standarda ljudskih sloboda i prava”, nego i najpovšniji uvid u etnički konstituiranu strukturu dejtonske države i njenu političku praksu ukazuje nam na to da se u tome – specifičnim pravima konstitutivnih naroda, odnosno političkom primatu arbitrarno određenih kolektivnih prava nalazi najveća prepreka za “ostvarivanje međunarodnih standarda ljudskih sloboda i prava”.
Nije naprosto jasno kako će se zaštitom nečega partikularnog – kolektivnih prava etničke grupe – pripomoći uspostavi mehanizama zaštite onog univerzalnog – individualnih ljudskih prava i sloboda. Etnopolitičko “prijelazno” rješenje zahvaljujući toj skrivenoj aporiji tako može trajati unedogled, jer ovako koncipiran ustavnopravni aranžman koji počiva na nedodirljivosti nejasnog koncepta konstitutivnih naroda nikada neće dovesti do “efikasnog funkcionisanja domaćih međunarodnih mehanizama za zaštitu” međunaroddnih standarda ljudskih sloboda i prava. To prijelazno rješenje suštinski je diskriminatorno, na diskriminaciji počiva njegov politički raison+d'etre, pa je stoga nejasno na osnovu čega Trnka može zaključivati da će upravo to rješenje dovesti “do uspostavljanja društvene i državne zajednice, bez diskriminacije među ljudima”. Sam Trnka implicitno priznaje tvrdnjom da se radi o “prijelaznim rješenjima do uspostavljanja društvene i državne zajednice, bez diskriminacije među ljudima po bilo kom ličnom svojstvu i statusu” da je sada, dok traje to prijelazno rješenje, na djelu diskriminacija među ljudima po bilo kom ličnom svojstvu i statusu. Dakle, prije bismo mogli zaključiti da će trajanje tog prijelaznog rješenja učvrstiti diskriminatorne prakse te na taj način rastočiti društvenu i državnu zajednicu. U svakom slučaju, politika koja počiva na odgodi ljudskih prava i slobode ne samo da se nikako ne može opravdati, kao što to predlaže Trnka, nego ona ne može imati nikakav legitimitet. Bilo kako bilo, Trnkina eksplikacija pojma ‘konstitutivnih naroda’ ne prestaje da se upliće u kontradiktornosti:
“U uslovima mješovite nacionalne strukture, ostvarivanje prava konstitutivnih naroda ne može se teritorijalizirati. Pripadnicima konstitutivnih naroda , ma gdje se nalazili, mora biti omogućeno korištenje svih prava koja proizilaze iz ustavnopravnog statusa tog naroda. Protivustavna je svaka diskriminacija po tom osnovu.” (Trnka, 2000)
Ne samo da je diskriminacija po nacionalnom osnovu na djelu u svakodnevnoj praksi nego je ona i u samom ustavu. Izbor za Parlamentarnu skupštinu i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine samo su najeklatantniji primjeri. Osim toga, nije tačno da se “u uslovima mješovite nacionalne strukture, ostvarivanje prava konstitutivnih naroda na može teritorijalizirati”. Ključno pitanje etnopolitke je pitanje teritorije. Oko teritorijalnog pitanja propdaali su mirovni sporazumi tokom rata i najrazličitije reforme poslije rata. Teritorijalno pitanje konstitutivnog naroda rješava se ilegalnom upotrebom sile, etničkim čišćenjem i genocidom za vrijeme rata, a raznim diskriminatorskim praksama u sferi obrazovanja, medija, ekonomije, kulture i politike u miru. Vrhunac ovakve “konstitulogije” izložen je u sljedećoj tački:
“Prava koja proizlaze is konstitutivnosti naroda su šira, pa samim tim i diskriminirajuća u odnosu na kolektivna prava nacionalnih manjina.” (Trnka, 2000). U tome počiva sva bijeda ustavnopravnog aranžmana Etnopolisa. Bez ikakva uvijanja ovdje priznajemo da otvoreno diskiminiramo prava manjina, a kako je jasno iz svih prethodnih tačaka, otvoreno diskriminiramo i prava i slobode individua. Ne mogu shvatiti da se ovako otvoreno priznaje da smo država koja počiva na diskriminaciji “svih protiv svakoga” i pritom očekujemo da nam to sveopće kršenje elementarnih prava i sloboda na neki način doprinese razvijanju mehanizama zaštite tih istih elementarnih prava i sloboda koje otvoreno gušimo.
Da bi problem bio još kompliciraniji, bosanskohercegovačke etničke grupe – “konstitutivni narodi” – oblikovale su se gotovo isključivo prema religijskim linijama. Religijska pripadnost jedina je veća razlika između ovih zajednica. Zato ono što BiH treba jest “promjena političkok života zemlje od centriranosti na narod ka centriranosti na građanina”. (Neussl, 2004)
Glavna karakteristika kolektivizma je oligarhija, orvelovskim rječnikom kazano “uža partija”: ekonomska, politička, religijska, kulturna, vojna i intelektualna. Oligarhija je subjekt demokratije, pa se ni u počasnom smislu demokratska procedure slobodnih i fer izbora ne može koristiti kao argument da se BiH okarakteriše kao demokratska država.
Ona opstaje na vlasti zahvaljujući upravo toj “demokratskoj proceduri” obesmišljavajući svako nastojanje za promjenom unutar nametnutog etnopolitičkog koncepta. Upravo zahvaljujući demokratskoj proceduri ona dosljedno provodi “etnizaciju političkog sistema” (Bieber, 2004)
Asim Mujkić, Mi, građani Etnopolisa, u ‘Oslobođenje’, 8. 4. 2009.