U smiraj dana, četrnaestog srpnja ove godine, ugasio se život pjesnika Maka Dizdara. Ova bolna vijest pretekla je naše iznenađenje, pojačavajući, odjednom, uspomenu na tog dragog čovjeka. A samo nekoliko trenutaka prije sjedili smo zajedno, razgovarali, planirali za sutra… Pun snage i ozaren suncem, za vrijeme boravka u Hercegovini i na moru, zračio je zadovljstvom. Ptom jednostavno – smrt.
Ali, neka je smrti oprošteno.
Pjesnici su u dosluhu sa smrću u onoj istoj mjeri koliko su vezani za život. Ili – na onaj isti način koliko su predani poeziji. Mak je bio zaljubljen u svijet svoje poezije, u zavičaj, u život. Rođen na jugu Hercegovine, u okrilju sunčanog Mediterana, gdje čovjek prisno živi sa znamenjima smrti, on je zarana prihvatio to prijateljstvo kao mjeru ljudskog trajanja.
Od prvog dana, kada je počeo ispisivati svoju bremnitu pjesmu, ostajući joj mladićki vjeran do posljednjeg dana, ovaj veliki pjesnik uporno je istrajavao na liniji smrti. Na toj opasnoj međi, koja nas vazda samo za tren i pomak dijeli od ponora bića, Makov pjesan se rađao i sretno dovršavao u poznatom nam obliku Gorčina, Pravednika, Svatovske, Hiže u Milama, Brotnjice, Zapisa o zemlji, Modre rijeke…
Tako je njegov poetski svijet od Vidovopoljske noći pa do Kamenog spavača sigurno i bez velikih obrta izrastao u mnogoljudni iskaz stvari, da bi se napokon pred nama objavio u dijalog s vremenom. Taj dijalog Modre rijeke između života i smrti, postat će prvenstveno motiv njegove sretne misije u poeziji.
U prijateljstvu sa znamenjima prošlosti, uz koju će strpljivo i s velikom ljubavlju graditi svoje djelo, Makov pjesnički iskaz usmjeravao se ka biću sužnjenom svojom bremenitom poviješću. Tu, na domak velikih nekropola Radimlje, Boljuna i Svitave otkrio mu se svijest čudostvene poezije u kamenu. Zatim će u Zgošći, Kraljevoj Sutjesci, Bobovcu, i u katakombama Jajca, diljem tajanstvene Bosne i Zemlje Humske sa zanosom vidovnjaka gonetati oznake s reljefa, likovne fantastike i pismena. Tako se u periodu od trideset i pet godina rađalo jedinstveno pjesničko djelo našeg doba. I neponovljivo, kao što su neponovljive predstave na grobovima naših predaka.
Svjestan istine da se smisao povijesnog može dokučiti bdijenjem u svom vremenu kao i osvrtanjem unazad, ovaj pjesnički mag našeg jezika nije se kolebao: u prostoru naše tragične a umjetnošću bogate historije otkrivao je dimenziju ljudskog. On je nježnije od svih naslanjao uho na bilo stoljeća ispred nas, ispisujuči trpki rukopis ljudskog duha, i na taj način širio ono drvo života bez kojeg se ne može rascvjetati ni prostor naše budućnosti.
Tako smo u Makovoj budnosti još jednom svjedoci univerzalnog Orfejevog okretanja unazad. – Putujući bogumilskim vremenom i prostorom, između tih čudesnih znakova uzdizanih u slavu života i slavu smrti, autor Kamenog spavača će svoje divljenje uznositi do one granice na kojoj se čovjekov odnos spram prirode pretvara u stvaralačku egzistenciju. I u njegovom trpkom rukopisu oživljavao je duh narodnog genija. Napokon, donoseći nam sjaj iz udaeljnih stoljeća svojom pjesmom, on je postao gost budućnosti.
Na tom putu, na tragu pobune duše, jezik mu je javljao najpouzdanijom svjetlošću. Onaj jezik u kojem se sašaptavaju udaljena doba između kojih je stajao Gorčin. Te riječi, koje neosjetno trnu u našoj svakodnevnici, a za koje se on izborio u svojoj poetici, samo su pojačale onu stvaralačku draž opasnosti bez koje pjesništvo ne može. Bez toga i takvog haja ne bismo imali ni Gorčina ni Pravednika ni Modru rijeku. A u takvom pothvatu, u biti vazda riskantnom, sama Makova pjesma postala je biće jezika.
Biće povijesti.
I evo nas, napokon, zajedno s njim na liniji koja ujedinjuje život i smrt. Ali samo hrabri, kao što je bio Mak, mogli su voditi dijalog s vremenom na toj međi s koje se smrti gleda ravno u lice. S te međe, a u dijalogu davno započetom između Čovjeka i Prirode, Makov glas dopire do nas kao životna mudrost.
U tom glasu je sabrano iskustvo čovjeka koji je živio pun ljudski život. I ostavljajući nam svoje veliko djelo u amanet, on nam iza linije života poručuje kako smrti zapravo i nema:
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda
Zato Makovu ovozemaljsku smrt ne mogu nikako drugačije prihvatiti so li kao posjet izvan pjesme. Znam, otud povratka nema, ali njegov životni put i djelo sazdali su u liku Maka Dizdara humanistu kakv je najpotrebniji našem dobu.
Konačno si našao mir, dragi Mak.
Nikola Martić , Svijet
Fondacija Mak Dizdar zahvaljuje g. Željku Rodiću na ovom tekstu.