Razvoj pojma genija počinje s idejom duhovne svojine. U srednjem veku nema ni tog shvatanja ni želje za originalnošću; i jedno i drugo su međusobno neposredno povezani. Sve dok je umetnost samo odraz božanskog, a umetnik samo medijum pomoću koga večiti, nadprirodni red stvari postaje vidljiv, ne može biti govora o samostalnosti umetnosti ni o umetnikovom stvarnom vlasništvu nad svojim delom. Nameće se pomisao da pojam duhovne svojine treba povezati s počecima kapitalizma, ali to bi nas samo navelo na pogrešan put. Pojam duhovne produktivnosti i duhovne svojine proističe iz raspadanja hrišćanske kulture. Čim religija prestane da kontroliše i ujedinjava unutar sebe sve sfere duhovnog života, javlja se shvatanje o nezavisnosti raznih oblika intelektualnog izražavanja i rađa se predstava o umetnosti koja svoje značenje i svrhu sadrži u samoj sebi. Uprkos svim pokušajima da se sva kultura, uključujući tu i umetnost, postavi na religioznu osnovu, nijedno kasnije doba nije uspelo da obnovi kulturno jedinstvo srednjeg veka i da umetnost liši njene samostalnosti. Umetnost ostaje prijatna i značajna sama po sebi čak i ako se stavi u službu vanumetničkih cilejva. Međutim, ako čovek prestane da na odvojene intelektualne oblike gleda kao na različite forme jedne iste istine, onda se isto tako dolazi i na pomisao da se njihova individualnost i originalnost mogu uzeti za merilo njihove vrednosti. Trećento je još uvek pod snažnim uticajem jednog majstora – Đota – i njegove tradicije, ali u kvatroćentu individualističke težnje počinju da ostavljaju svoj trag u svim smerovima. Originalnost postaje oružje u konkurentskoj borbi. Društveni proces sada prihvata jedno oruđe koje nije sam stvorio, ali koje prilagođava svojim ciljevima i kome povećava delotvornost. Dok god su prilike na umetničkom tržištu za umetnika povoljne, negovanje individualnosti ne razvija se u maniju za originalnošću – do toga ne dolazi sve do doba manirizima, kada novi uslovi na umetničkom tržištu stvaraju bolne ekonomske potrese za umetnika. Sam ideal ‘originalnog genija’ ne javlja se sve do osamnaestog veka kada, ne prelasku od privatnog pokroviteljstva na slobodno, nezaštićeno tržište, umetnici za svoj materijalni opstanak moraju da vode oštriju borbu nego ikad ranije.
Najvažniji korak u razvoju pojma genija jeste onaj koji vodi od ideje stvarnog postignuća do ideje puke sposobnosti za postizanje, od dela do umetnikove ličnosti, od poštovanja punog uspeha do poštovanja same namere i zamisli. Taj korak je moglo da učini samo doba koje smatra da je lični stil sam po sebi zanimljiv i poučan. Odlomak iz Filaretove rasprave u kome se oblici umetnikovog dela porede s potezima pera po kojima se odmah može poznati piščev rukopis, pokazuje da su izvesni preduslovi tog stava postojali još u kvatroćentu.
Arnold Hauzer, Socijalna istorija umetnosti i književnosti, Kultura, Beograd, 1962.