Makova hiža u Stocu odnedavno je postala bogatija za veličanstveni doprinos bosanskohercegovačko-australskog akademskog skulptora Adisa Fejzića (http://www.addis.com.au/): dva kućna zida pretvorena su u prozore prema zagonetnom svijetu bosanskog srednjovjekovlja.
U bašti, kolo od 13 likova igra svoj ples, dok iznad njih ritam univerzuma titra u obliku vinove loze, arhetipskog simbola vječnosti i života. Tek pažljiviji pogled otkriva aždaju sakrivenu iza stabla masline, suočenu sa mačem posljednjeg člana kola, nepoznatog ratnika čija glava je tek naznačena sa dva koncentrična kruga. Rep aždaje se izvija, a njen kraj neprimjetno se nastavlja u lozu iznad igrača. Na drugom kraju kola, pak, vladarski štap, kojeg u ruci drži lik čiji status sugerišu kruna i plašt naznačeni u tek nekoliko poteza ruke, stoji u savršenoj simetriji sa lozom – da li je to kralj u nekom dosluhu sa zlom? Mnogi detalji na likovima iz kola u različitoj mjeri sugerišu individualiziranu odjeću, pa čak i karakter, počevši od gotovo simboliziranog ratnika pa sve do visoko realistične aždaje. Iznenađuje još jedan misteriozni učesnik kola, mala ptica koja neprimjetno leti između nogu ostalih, simbolizirajući, možda, kolektivni duh stvoren ovim svetim činom plesa. Kompoziciju uokviruje ambijent ljetnog Stoca, sa travnjakom koji je tek nikao, kao, uostalom, i ovi životi u kamenu.
Druga kompozicija, u avliji, zapanjuje svojom dorađenošću, odmićući se donekle od ‘naivnosti’ kola. Ovdje prisustvujemo kozmičkoj borbi, punoj ambivalentnih poruka. Na lijevom kraju vidimo naizgled nevinog jelena u bijegu koji u rogovima nosi sunce, iz čijeg čistog, praznog centra izvire život u obliku ljiljana, poredanih kao da su vođeni principima neke svete geometrije. Jelen, ili, kao što bi rekli naši preci, ljeljen, bježi od ratnika na konju, kod čije lijeve ruke kao da se zaledilo koplje, upereno da li u jelena, da li u vlastito srce. Oko kraja koplja sklupčao se polumjesec koji kao da se pretvara u zmiju a među njima dva ljiljana, ponovo ta ista ljiljana. Na desnoj strani elegantno se izvija stećaćki hibrid oranta, tojest čovjeka koji moli, i velikog ljiljana, čija glava i ruka su pak novi ljiljani. Ljiljan je, inače, simbol prodora božanskog u materiju, i asocira se sa teotokosom, nosiocem božanskog. Dok je bizantska ortodoksija teotokosom smatrala isključivo Djevicu Mariju, kao onom koja je doslovno nosila božansko u svom stomaku, kod dualističkih pokreta kojima je pripadao značajan dio srednjovjekovnih stanovnika naše zemlje teotokosi su bili perfecti, muškarci i žene poznati kao'žive ikone’ koji su svoje živote posvetili princpima askeze, vegetarijanizma i služenja drugima.
Neobična slova na zidu su stihovi Maka Dizdara, ispisani srednjovjekovnim pismom bosančicom, a spadaju među njegove najzagonetnije (‘ubo’ je srednjovjekovna bosanska riječ za ‘dakle’):
A na dnu smrti
Boje će ubo biti bolje
Za posjetu Makovoj hiži molimo kontaktirajte Fondaciju Mak Dizdar.