Pjesma Gorčin Maka Dizdara nudi se kao dobar primjer komunikacije/dijaloga “izvornog” i tzv. “drugostepenog” teksta gdje drugi tekst nastaje kao odgovor na prvi, modelira se prema njemu i njime (prvim) bivaju snažno određeni. Na taj se način uspostavlja razlika koja je analogna u logici i lingvistici između “predmetnog jezika”, koji govori o samim predmetima i “metajezika”, koji govori o jeziku, čime dolazimo do pojma “metatekst” koji označava svaki tekst “koji nastaje kao reakcija ili odgovor na neki drugi tekst”.1 Pod izvornim tekstovima podrazumijevamo korpus srednjovjekovnih epitafa, natpisa na stećcima, koje je Dizdar prikupljao, komentirao i naučno valorizirao. Međutim, njihova se funkcija nije time iscrpla, zapravo, sve je to bila predigra, uvod u uspostavljanje pjesnikovog temeljnog poetičkog principa, uvođenje epitafa kao interteksta, kao nečega prema čemu se odnosi njegova pjesma.. Ovim se potvrđuje osnovna teza semiotičara kako “tekst više duguje drugim tekstovima nego svijetu koji zastupa” jer se više oslanja na druge tekstove nego što “prikazuje predmetnu stvarnost ili izražava svijet ljudske duše”.2
Uzet ćemo tekstove/reprezentante iz srednjovjekovne epigrafike, natpise koji emituje, prije svega, obavijesnu funkciju, odnosno one “tuđe riječi” na koje se referira Makova pjesma Gorčin, i staviti ih u komparativni odnos s novim pjesničkim tekstom uz svu potrebnu znanstvenu radoznalost i, što je moguće više, bez predrasuda u pogledu rezultata takve analize. Prema Makovom zapisu stoji:
Bratoje iz Uloga Dijak Pomočan
(Po 1353.godini) (poslije 1363)
Pribislav3 Vladislav Nikolić4
A se leži dobri Pribislav, A se leži knez Vladislav
Na svojoj zemlji, župana Nikole sin
na plemenitoj. bana Stjepana neti…
Služih banu Tvrtku, A leži na svojoj zemlji
gospodinu, i na plemenitoj.
vjerno… A pisa Pomočan
i na tom
pogiboh.
Pisa Bratoje
Kao i čovjek visokih i distanciranih žanrova, čovjek epitafske književnosti često je “čovjek apsolutne prošlosti i daljinske slike”5 (mada je poznata pobuna i dramatika ljudskog bića u epitafu) kako to biće definira Mihail Bahtin. Takav, on je završen i potpuno zaokružen (leži na svojoj zemlji, na plemenitoj baštini, služio vjerno svoga gospodara i u tom boju herojski poginuo kao aktivan subjekt u projektu neposrednog stvaranja historije). On je završen na visokom herojskom nivou “ali je završen i beznadežno nepromjenjiv, on je sav ovde od početka do kraja, on se podudara sa samim sobom, apsolutno je jednak samom sebi”.6 Dakle, između njegove prave suštine i njegove pojave nema razilaženja i nepodudarnosti. Sve ljudske potencije i mogućnosti zaokružene su u njegovom spoljašnjem društvenom statusu. On je dakle postao sve što je mogao biti i naravno, mogao je biti samo ono što je postao i, što je najvažnije, njegovo gledanje na samoga sebe “se podudara sa gledanjem drugih na njega”. Te osobenosti epskog čovjeka, kakvog prepoznajemo u ovim nadgrobnim natpisima, stvaraju izuzetnu ljepotu, cjelovitost, kristalnu jasnoću i umjetničku završenost ljudskog lika, ali upravo u tome je položena njegova ograničenost i “izvesna neživotnost” u novim uslovima postojanja čovječanstva.
Dakle, ono što je važno za našu analizu, i Pribislav i Vladislav leže na svojoj zemlji i na plemenitoj baštini7 i upravo u tako idealno postavljenoj konstelaciji, Dizdar interveniše svojim tekstom i to na najnevjerojatnijem mjestu, u samom tkivu kanoniziranog, standardnog dijela epitafa, onom koji je postao gotovo dogma.
Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
na baštini
tuždi
Epitafski tekst sa stećka nije samo literarni predložak za Makovu pjesmu Gorčin, mada se on nudi i kao takvo rješenje, naime, kompoziciono jezgro pjesme gradi se na potpuno antitetičnom stavu: prvi izvorni tekst epitafa sa stećka i drugi glas pjesme i pjesnika. Pjesma je ispjevana jezikom i stilom “starih knjiga” i “starih zapisa”, epitafa, i zadržavajući ne samo gotove strukturne modele i prepoznatljivi, arhaični ton starih zapisa (inverzija, leksika, sintaksa) nego i skoro doslovan tekst zapisa sa stećka, a voljom pjesnika tekst je samo djelimično izmijenjen što je polučilo sasvim novom semantikom i novom vrijednošću. Razlika je minimalna na leksičkom planu, ali na semantičkom ona nudi sasvim nov doživljaj. Dakle, umjesto svoje baštine iz izvornog teksta, Dizdar je uveo baštinu tuždi/tuđu, a umjesto prepoznatljivih srednjovjekovnih imena (Pribislav, Vladislav) uvodi vojnika Gorčina. Sve ostalo je isto, čak i grafijska arhitektura teksta, ali se značenje iz temelja promijenilo. Epski, savršeni i završeni čovjek iz epske distance prelazi u zonu sadašnjeg, u zonu prezenta, što dovodi do korjenite reorganizacije njegova lika. Čovjek iz zone završenosti i “epske distance” prelazi u sferu “istinitosti”, postaje istinit čovjek s nesavršenostima života i historijske sudbine. Na tuđoj baštini čovjek postaje ranjiv, nezavršen ali istovremeno životan i istinit.
“Razaranje epske distance”, što nesumnjivo prepoznajemo u pjesmi Gorčin, ostvaruje se na planu novoimenovanja (Gorčin kao opreka prema Pribislav i Vladislav) gdje oni koji pribavljaju slavu vitešku i vojničku postaju gorčini, te na planu razbaštinjenja lirskog subjekta gdje se pomicanjem “biliga” i kostiju na tuđu očevinu čini kozmička nepravda čovjeku. Najsnažniji dojam u pjesnikovoj intervenciji ostavlja svakako nova i nepotrošena riječ gorčin, koja predstavlja čovjeka čija je duša ispunjena gorčinom i koja je postala sinonim za čovjekovo stradanje. Sintetsko ime za čovjeka koji je bačen u životnu avanturu označava njegovu opću vrijednost i njegovu primarno određenje iskazano gorčinom, kao osnovnom atribuirajućom konstantom. Gorčinov nemušti jezik progovorio je u pjesnikovoj uobrazilji, oživljavanjem autentičnog svjedoka. I na kraju ono što je i najvažnije, dok je čovjek epske prošlosti aktivan povijesni subjekt, Gorčin je objekt na kojeg se sručila sva sila negativnog historijskog kôda. Gorčin trpi historijske mijene i lišen je aktivne uloge u društvenom preobražaju, ali se istovremeno vraća sebi kao čovjeku koga muče ljudske drame, a koje znaju biti mučnije i tragičnije od napetosti između pojedinca i zajednice.
Tako komponovana i strukturirana pjesma zorno pokazuje ono svojstvo teksta koje je semiotika definirala kao citatnost, dakle, “čuje” se prisustvo “tuđih riječi” u tekstu i “riječ drugoga” postaje konstruktivni element novonastale umjetnine, konačno nove strukture. Riječ je o potpuno svjesnom/intencijalnom postupku pjesnika koji, izostavljajući navodnike, integrira tekst/metatekst i ostvaruje komunikaciju s predloškom. Analogno Derridinoj dekonstrukciji “koja je istovremeno razgradnja i gradnja, pri čemu je bitan pojam istovremenosti zbivanja”8, Dizdar rekomponuje zadate cjeline i obavlja “destrukciju zadatog” i istodobno konstruira novostvorenu vrijednost. Sukladno Oraić-Tolićevoj definiciji i razumijevanju “kategorijalnog citatnog četverokuta i globalne, kulturne funkcije vlastitog teksta” ovdje je prisutna desemiotizacija i desemantizacija literarnog predloška, originalnog epitafa, teksta sa stećka, jer se kreira novi smisao na “ruševinama” starog teksta. Pjesnik razara jedan srednjovjekovni književni kanon da bi stvorio jedan posve novi smisao i značenje u neprekinutom, ravnopravnom dijalogu sa starim tekstom, citatnom polemikom. Ovakvim postupkom Dizdar demistificira, detronizira, demitizira epsko, herojsko i na taj način oljuđuje/očovječuje lirski subjekt i čini ga istinitijim i univerzalnijim.
Pjesma Gorčin ostvarena je u formi monologa lirskog subjekta, čiji glas dolazi ispod kamenog stećka, praktično s onoga svijeta, pridolazi iz sjećanja, iz tradicije.
Bilo bi uputno za trenutak radi komparacije različitih stilskih postupaka, pretpostaviti i suprostaviti Dizdarevom djelu istu priču, ali kazanu pretpostavljenim, razgovornim stilom. Sučeljenjem i komparativnim metodom najlakše ćemo markirati stilističke postupke u umjetničkom tekstu:
„Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh”9
U sintagmi s riječju vojnik, noseća riječ Gorčin, čini oksimoronsku sintagmu, a u razgovornom stilu ove dvije riječi ne mogu ići zajedno. Riječ vojnik u našoj epskoj naslijeđenoj svijesti figurira redovno prema visokoafirmativnim atribucijama junaka i heroja patosom ovjenčane slave i ponosa, međutim s riječju gorčin ona zadobija nove konotacije i drukčiju semantiku. Njeno značenje sada je sasvim suprotno očekivanom i to je ta inklinacija pjesnikovog prosedea od epsko-romantičarskog patosa prema depatetizaciji i modernom razumijevanju života. Vojnika sada određuje gorčina a ne slava i to je sasvim novi tip junaka, antiheroja, pa vojnik postaje metafora univerzalnog čovjeka.
Formalno pred sobom imamo autobiografsku priču vojnika, univerzalnog čovjeka, koji živi paradoksalno: neprestano čineći dobre i plemenite stvari, uzvraća mu se ružnim i zlim, pa se tako formira tip vječnog pravednika koji vapi za imaginarnom, a nepostojećom pravdom. Paradoks kao osnovna stilska forma na kojoj je pjesma koncipirana, sadržan u činjenici da Gorčin leži u zemlji svojoj, ali na baštini tuždi, na tuđoj očevini, pokazuje njegovu egzistencijalnu tragiku u ukupnom suočenju lirskog subjekta s nesklonim svijetom, ali i dignuti glas Vječnog Pravednika, koji životni poraz preobraćuje u moralnu pobjedu. Sada se onaj epski završeni čovjek nalazi u “zoni kontakta sa nezavršenom sadašnjošću” i, prema tome, s budućnošću stvara neizbježnu nužnost nepodudaranja čovjeka sa samim sobom. U njemu uvijek ostaju neostvarene mogućnosti i neostvareni zahtjevi. Dakle, slika čovjeka u ovoj pjesmi nije se gradila prema slici apsolutne prošlosti nego sada u “zoni neposrednog kontakta” s nezavršenom savremenošću. Drevnim nastojanjem čovjeka da upali svijetlo u tminama historijske nepravde, slijedeći univerzalnost moralnog principa pravde, on želi prosvijetliti vrijeme i prostor koji se umjetnički transponiraju u pjesmi.
Ukupnost toga paradoksa i vrhunac tragičnosti univerzalnog čovjeka, koji vječno traga za nedostižnom pravdom, ilustriraju stihovi: Žih / A smrt dozivah /Noć i dan10. Kakav je život čovjeka koji priziva smrt noć i dan, kakva jeka pradavnog duševnog bola i katarzično pražnjenje duše nakon proživljavanja graničnih krajnosti života. Paradoks se stilski intenzivira interpolacijom gnomskog iskaza iz narodnog predanja, dječije naivnom ali istinitom konstatacijom, Mrava ne zgazih / U vojnike / Odoh11. Slijedom analogije kako vojnik u humanističkoj preobrazbi postaje nevoljni pravednik, čovjek nesavršenog univerzuma, tako aoristi iskazani u prvom licu ne sugeriraju, kako smo očekivali, lirsko ja, niti lirski subjekt/osobu, mada se ne isključuje ni to, prije je ovdje riječ o brojnim i znatno širim asocijacijama općeg/višeg dvojnog semantičnog reda, alegorijskog i univerzalnog istovremeno.
Autentičnost pjesničkog kôda i snaga pravedničkog glasa pojačava se upotrebom arhaičnog jezika koji se realizira na nivou leksike: ase, ležit, žih, baština, tuždi. Stvarajući potrebnu atmosferu svevremenosti i onovremenosti ovaj jezik svjedoči o prevladavanju i pravedničkom ublažavanju ljudske ništavnosti.
Tragičnost lirskog subjekta intenzivira se skoro fatalističkom konstatacijom, Bil sam u pet i pet vojni,12 što praktično znači da je cijelog života u ratu i da zapravo nikada nije prestajao biti vojnik. Ukupnost ljudskog života, shvaćena metaforički životom vojnika, upozorava na činjenicu da svi dijelimo sudbinu vojnika, a da je rat, zapravo naš život. U snažno i jednostavno formuliranom cilju vječitog vojnika: E da ednom / Prestanu / Gorčine13, sadržan je trajni i neprevaziđeni etički postulat čovjeka koji njeguje nadu kako će dobro nadvladati zlo, da život nije obesmišljen i da životna drama čovjekova ima epilog pred Velikim sudom Vremena.
Trostrukom negacijom koja se anaforično ponavlja: Ne probi me kopje / Ne ustreli strijela / Ne posječe sablja14, Gorčin isključuje očekivane vojničke smrti da bi u iznevjerenom horizontu očekivanja i odgovoru: Zgiboh od boli / Nepreboli, otkrio jedini način na koji čovjek može umrijeti. Volju / A djevu mi ugrabiše / U robje15, jest poenta i mogući odgovor na pitanje, ponovo dat u stilskoj suprotnosti i tragičnosti u kojoj dominira tužno osjećanje koje se lepezasto širi oko nukleusa da bi svojim intenzitetom doživjelo kulminaciju u neprebolnom duševnom bolu, koji ubija pravednika na kraju. Gorčina/čovjeka je, dakle, moguće ubiti samo ako mu ubijete njegovu dušu. Međutim, to je samo fizička smrt, samo odlazak s ovoga svijeta, i sukladno pjesnikovu stavu da smrti, zapravo, nema. U zadnjim stihovima pjesme trijumfuje ljubav kao jedina naša izvjesnost i nada, da nas jedino ona može spasiti od sveopćeg umiranja i gubljenja u kozmičkom ništavilu. Ova je vojnička smrt očovječena, humanizirana, istinita i kao takva suprotstavljena onoj junačkoj, herojskoj na bojnom polju. Zato ona djeluje subverzivno, razarajuće na heroiku koja pjeva o završenosti onovremenog čovjeka. Oduzimajući epitafu heroizirani patos i desemantizirajući ga, metatekst mu istovremeno pribavlja opću semantiku. Tako ogrubjeli vojnik sa svijetlim oružjem biva transponiran u nevoljnika koji pjeva “baladične ispovijesti o praštanju i ljubavi, dobroti i čistoti življenja”16 pa se u baladi o Gorčinu “surovost historijskih sukoba javlja u drugom planu pjesme a u prvom iskrsava intimna drama ličnosti, prouzročena tim animalnim silama onečovječenja”.17
I na kraju se samo potvrđuje svevremena semantika ljubavnog osjećanja koje očovječuje, u stihovima: Ako Kosaru sretnete / na putevima / Gospodnjim / Molju/ Skažite/ Za vjernost, Moju18, poručujući i objavljujući hipotetički, i na ovom i na onom svijetu, sagu o vječnoj, zagrobnoj, orfejskoj ljubavi.
Dizdar nas vraća u atmosferu srednjovjekovne Bosne i pali iskru u sveopćoj, srednjovjekovnoj, bosanskoj tami, otkrivajući jezik kao medij vraćanja duhovnim i kulturnim korjenima. Ovo pjesničko i jezičko otkriće značilo je prepoznavanje kulturnog bosanskog identiteta. Ukupnom pjesničkom bolu biblijski stil daje dodatnu dozu tužne svečanosti i svjetlost trenutka u kome istrajava ljubav kao najljepše i najvrednije čovjekovo osjećanje pred Velikim Sudom i pred Apsulutom vječnosti.
Jezik i tradicija
Pitanje, koja poezija Maka Dizdara neposredno sugerira, problematizira kakav je smisao Dizdarovog fundiranja na tradiciji i šta za njega znači tradicija? Vodeći dijalog s vlastitom tradicijom i ispitujući njezine fundamente Dizdar to ne čini iz uskonacionalnih razloga jer bi to značilo lokaliziranje i obesnaživanje temeljnog postulata umjetnosti, kojoj je općeljudsko/univerzalno osnovni stvaralački poriv. Pjesnik, kako to tvrdi Ivan V. Lalić, u jednoj drugoj prilici, “hodočasti u neke svjetlucave dubine krvi, u dubine kolektivnog nacionalnog prisećanja, da bi odatle izneo znakove zaboravljenih mudrosti, simbole vekovnog trajanja, dokaze o perzistentnosti memorije – i u svemu tome našao novu vrednost, novo mesto u svom sistemu odbrane ljudskosti”.19 Naravno, time stvaralački proces nastajanja umjetnine nije ni izdaleka završen. Pjesnik je dužan prepoznati simbole i dovesti ih u korelaciju sa znakovima svoga vremena, sagledati cjelinu. Pjesnici nacionalnog mita, piše Enes Duraković, “rijetko uspijevaju da pronađu onaj spasonosan izlaz izvan skučenih obzora zavičajnog viđenja i patetike nacionalno-povijesne simbolike”.20 Na drugoj strani, “autentičnost Makove poezije proizlazi iz pune svijesti da pjesma mora nositi korijenske sokove baštinjenog naslijeđa, ali da pravu vrijednost polučuje tek onda, kada napojena snagom te elementarne životne zbiljnosti vlastitog svijeta, prevaziđe sva ona ograničenja koja je čine vremenitom, nacionalnom i literarnom poviješću kruto omeđenom duhovnošću”.21
U pjesmi Gorčin došla je do izražaja, inače sveprisutna u Kamenom spavaču, reduciranost i lapidarnost pjesničkog jezika i svođenje stiha na samo jednu riječ. Sva težina, akcenat i iktus nalaze se na samo jednoj riječi, a prostor do kraja retka valja znakovito odšutiti u dugoj psihološkoj pauzi. Kritičarsko suočavanja s poezijom Maka Dizdara sa sasvim eksponiranim i nepotrošenim mogućnostima našega jezika znači jedan posve nov kvalitet u pjesništvu, događaj od ključne važnosti nakon koga se više nije moglo pjevati na stari način. U ovim pjesmama Mak se pojavljuje kao cjelovit, završen pjesnik sa svim elementima nove forme, novog stila i izraza i nadasve sadržine koja nanovo prekomponuje tradiciju, pokazujući je u drugačijoj optici. Naročito valja istaći Dizdarovu visoku svijest u odnosu na leksičku građu pjesme ali ne samo u pogledu njenog izbora i jedne senzibilizirane selektivnosti nego mnogo više spram funkcionalnosti svake upotrijebljene riječi. U većini Dizdarevih pjesama, a Gorčin je tome ilustrativan primjer, riječi u pjesničkom kontekstu imaju punu nosivost, maksimalno opterećenje. To je beskrajno pjesničko povjerenje u upotrijebljenu riječ ne samo na denotativnom planu, kada ona opravdava zbiljsko, nego više na konotativnom, višeznačnom planu, što je pjesniku važnije i potrebnije. Dakako da takvo traganje za pravom riječju znači veliki napor što potvrđuje i sam pjesnik. Na pitanje kako nastaje njegova pjesma, Dizdar odgovara: “Teško. Godinama. Svaka moja pjesma ima bezbroj verzija. Poezija mora da ima tačno onoliko riječi koliko je potrebno da se razjasni neki problem. Teško je napraviti savršenu i završenu pjesmu kakve su Gorčin, Kosara, Smrt, Modra rijeka.”22 Riječi se u neprekidnoj upotrebi međusobno zbližuju i povezuju na jedan poseban način; “one vremenom mogućnosti povezivanja jedne s drugom svode na određen broj kombinacija, koje odgovaraju izvesnom načinu mišljenja i osećanja života – tako se jedan jezički sklop zatvara u sebe a prema svemu što ostaje s onu stranu njegovih granica”.23 Unutar takvoga sklopa, piše Petković, funkcionalnost svake riječi može da dovede do perfekcije i da se ostvari puni unutarnji sklad izraza i sadržaja. Čovjekov način doživljaja stvari i njihovo izražavanje daje nam za pravo da povjerujemo kako taj sklop oformljuje naročit jezički sistem, prilično zatvoren za sve spoljne uticaje, ali lakoća u jezičkom oblikovanju doživljaja i dosezi njegovog jezičkog sklopa “poklopili su se sa onim smislom koji je čovjek mogao da dosegne u stvarima”.24 Međutim, pjesnici najbolje prate takav proces i oni se prvi pobune jer su pozvani da “iznutra razmiču granice jezika dolazeći do novih spregova i pronalazeći jednu novu muziku reči, ali time i novu muziku života”. Ako se za jednog pjesnika bez ostatka može kazati kako “razmiče granice jezika” onda je to slučaj s pjesnikom Kamenog spavača. I kao što razbija u paramparčad sliku epitafskog čovjeka, on isto tako prilazi aktu razaranja standardiziranih, važećih jezičkih normi i posezanjem za jezikom njegovih srednjovjekovnih dijaka i kovača, dolazi do novih jezičkih i melodijskih, a time i životnih ekstaza. Takvim jezičkim zahvatima u tradicijsko prostranstvo jezika i izraza, koji opet u Dizdarovoj pjesmi stvara stanovit hermetizam i biva sistem za sebe, pjesnik otvara novi senzibilizam i novu vrstu osjećanja, a time i doživljaja pjesme.
Bilješke:
1 Zdenko Lešić, Teorija književnosti, Sarajevo, 2005, str.102.
2 Ibidem, str. 94.
3 Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo, 1971. str. 98.
4 Ibidem, str. 106.
5 Mihail Bahtin, O romanu, Beograd, 1989. str. 467-469.
6 Ibidem.
7 Bašćina, baština, očevina, djedovina, nasljedstvo, posjed dobijen od vladara u nasljednu imovinu (plemenita baština) prema rječniku nepoznatih riječi u knjizi M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi..str.435.
8 Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Jacques Derrida i dekonstrukcija, u knjizi Savremena tumačenjaknjiževnosti, Sarajevo, 2007. str. 311.
9 Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 1991, str.186.
10 Ibidem.
11 Ibidem.
12 Ibidem.
13 Ibidem.
14 Ibidem.
15 Ibidem.
16 Enes Duraković, Govor i šutnja tajanstva, Pjesničko djelo Maka Dizdara, Sarajevo, 2005, str. 154.
17 Ibidem.
18 Ibidem.
19 Bogdan A. Popović, Evolucija ili kontinuiteti, u knjizi Srpska književnost u književnoj kritici, knjiga 9, Beograd, str. 208.
20 Enes Duraković, Govor i šutnja tajanstva, predgovor knjizi Kameni spavač, Sarajevo 1997. str. 6.
21 Ibidem, str. 7.
22 Razgovor s Makom, Slovo Gorčina, Stolac, 1981. str. 73.
23 Novica Petković, Artikulacija pesme, Sarajevo, 1968. str. 15.
24 Ibidem.
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)