Uz lirske pjesme, balade iz Bosne i Hercegovine čine najzreliji i pjesnički najsavršeniji dio narodne poezije. Ono što je u baladi (i romansi) srodno sa epskom pjesmom to je događaj i impersonalno pripovijedanje, ali bez potpune hronologije kakva je u epskoj pjesmi. S lirskom pjesmom baladu vezuje naglašena emocija, čiji intenzitet dovodi do sukoba i uslovljava brz rasplet. Ono što čini posebnost balade i što je resko odvaja od srodnih rodova jeste dramatičnost i sažetost radnje, psihološko poniranje u duševni život junaka, i, u najvećem broju balada, tragičan rasplet.
Budući da pjevaju o opštim, “vječnim” temama, balade raznih evropskih naroda po tom su svojstvu slične. Najveći broj balada ima internacionalne motive, ali je njihova obrada uvijek zavisna od podneblja, kulturnoistorijskih i društvenih uslova, kao i od duhovne baštine jednog naroda. Od internacionalnih motiva najčešće su opjevani nesrećni ljubavnici (Omer i Merima), kojima roditelji uskraćuju pravo da odlučuju o svojoj sudbini, pa oni umiru jedno za drugim od tuge; veoma je raširen motiv zle svekrve i maćehe, kao i motiv zanemarene žene u porodici, motiv nasilne, tragične udaje, rodoskrvnog grijeha itd. Sličnost između balada evropskih naroda nije samo spoljašnja već se ogleda u bitnom svojstvu ovog roda: u strukturi unutarnjih pretpostavki zbivanja, naročito na planu psihološke motivacije.
Porodični sukobi o kojima najčešće pjevaju balade završavaju se mahom tragično i uz žrtve. Do toga dolazi sticajem kobnih okolnosti kojima čovjek ne može da se odupre. Razorna sila koja djeluje u baladama može biti spoljašnja, elementarna (balade o zemljotresima, pomorima kuge i sl.). Ali najbrojnije su balade u kojima djeluju razorne ljudske sile: mržnja, kleveta, osvetoljubivost, zloća. Njima se odmah suprotstavlja ljubav koja traje i poslije smrti, dobrota koja pobjeđuje uprkos žrtvama koje traži, moralna čistota koju blade stavljaju iznad svega.
Junaci balade bore se i sa nevidljivim neprijateljem, sa silama s one strane ljudske moći. San kao predskazanje, sudbinska neminovnost, kletva koja se uvijek ispunjava, veoma su česti u baladama. Tragovi mitoloških predstava i bića kao i drevna vjerovanja daju baladama draž tajanstvenog, a njihovoj sadržini nijansu neobičnog. Izrazito je u baladama, na primjer, vjerovanje da je ljepota fatalna. Njena tajna nedokučiva je. Ljepota je usamljena, predodređena da strada i da drugi od nje trpe. Mnoge ljepotice u našoj usmenoj poeziji umiru od kletve i zlih sila, od vilinskih čini i uroka. Mladost i ljepota brzo gasnu i na tome se zasniva doživljaj tragičnog u najveće, broju balada. Iza ljepote, koja se često izjednačuje sa ljubavlju i dobrotom, ostaje dubok i svijetao trag u poeziji.
Dijalog je u baladama najčešći postupak dramatizovanja radnje. On je presudan za otkrivanje prave dubine sukoba i psihološke osnove zbivanja: nevinosti i krivice, grijeha i kazne. Za dramski efekat veoma je značajna svena suočavanja dvaju protivnika, gdje se otkriva lice i naličje čovjekovo. Nasuprot moralnoj postojanosti i čvrstini karaktera stoji moralna prevrtljivost i kolebljiv karakter. Manama se suprotstavljaju rline, rugobi ljepota, zloći dobrota. Susret dvije ličnosti koje se iznenada sukobljavaju, a u velikom broju balada to je sukob etičkih krajnosti, dovodi do velike unutarnje napregnutosti karakteristične za baladu.
Dovoljno je poznato kakav značaj ima pitanje autorstva kada je riječ o usmenoj književnosti. U epskoj pjesmi najčešće su date vremenske, prostorne i istorijske koordinate događaja, a za dobar broj pjesama zna se ko ih je kazao, spjevao ili zabilježio. U većini slučajeva autor epske pjesme je muškarac, često i sam ratnik, učesnik u boju ili očevidac. Takvoj psihologiji odgovara da opjevava megdane, zasjede, junačke otmice i druge oblike očitovanja muške srčanosti i epske slave. Autori lirskih pjesama, romansa i balada ostali su mahom anonimni, kao što su i junaci tih pjesama. Ove pjesme ne pjevaju o poznatim događajima i ličnostima koji bi imali širi značaj i ulogu u sudbini i istoriji jednog naroda. Još je Vuk kazao da žene pjevaju lirske pjesme, pa im je dao ime ženske, kao što je epske označio kao muške po istom kriteriju. Pjesme “na međi” su po tom kriteriju ženske. One se pjevaju ako su kraće ili kazuju ako si duže, prema tome da li u njima prevladava lirski ili epski elemenat.
Za razliku od epskih pjesama, lirske pjesme, romanse i balade imaju u svom središtu uglavnom sudbinu žene, njena osjećanja i njen intimni život. Žena je u lirskoj pjesmi najčešće nosilac lirskog iskaza, a u romansi i baladi ona je nosilac radnje. U evropskoj nauci smatra se da autorstvo, kada je riječ o baladi, pripada prvenstveno ženi koja je, po svom položaju, bila udaljena od neposrednog uticaja spoljašnjeg svijeta. Tome odgovara i činjenica da u našoj epskoj poeziji ženi pripada skromno mjesto, dok je u lirskim i lirsko-epskim pjesmama ona mahom glavna ličnost.
Balade Bosne i Hercegovine, uprkos rigoroznim moralnim načelima patrijarhalne porodice, ili upravo zbog njih, smjelo su istakle nesrećnu sudbinu žene. To, opet, odgovara psihologiji žene i odudara od junačkog dostojanstva i epskog shvatanja čovjekove misije u životu. Balade Bosne i Hercegovine, a često i sevdalinke s kojima su se usporedo razvijale, naglasile su bespravan položaj žene i tiransku vlast pojedinih članova porodice i društva. Balade su produbile uzroke sukoba u porodici, naročito muslimanskoj, razobličavajući nečovječno tretiranje žene samo kao biloškog bića. Glasovita naša balada Hasanaginica rječito govori o ženi koja nema prava da odlučuje o bitnim pitanjima svoga života. Omer i Merima samo je dovoljno poznat primjer velikog broja balada u kojima je narodni pjesnik pokazao ličnu u društvenu hrabrost osudivši neprikosnovene autoritete u porodičnoj hijerarhij. Glas tih pjesnika, otovrena ili prikirvena pobuna, bio je i glas onih kojima su pjesme bile namijenjene.
Balade su dublje i potpunije nego ijedan drugi oblik usmene književnosti izrazile uvijek postojeću dramu čovjekovog života u sukobu sa spoljašnjim svijetom. One se završavaju mahom tragično, ali ne beznađem već svjesnim žrtvovanjem. Poenta balade nije malodušnost već očitovanje vjere i uvjerenja, nije mračni pesimizam već uzvišena tragika ljudskog stradanja za jedan ideal. Humane i poetske vrijednosti balada učinile su ih trajnim i potrebnim. Duhovnoistorijski značaj balada neporeciv je. Jer balade nisu samo poezija ljubavi i stradanja već i duhovna istorija jednog naroda.
Hatidža Krnjević, Đenana Buturović, Ljubomir Zuković, Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, Narodna književnost, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1972.