Tonko Maroević, Telegram, 10. listopada 1969.
Više od pet stoljeća ustrajnog stajanja nesumnjivo je učinilo svoje: stećci su pustili dubok korijen i čvrsto su prionuli uz sudbinu prostora kojemu i bijahu namijenjeni. Ono isto vrijeme što im zatire znake i briše slova čini ih sve sraslijima sa zemljom na koju su nalegli. Ako im se obećana vječnost polagano sa svakom kišom otapa, sadašnjost im je po svojoj vlastitoj mjeri sve privrženija; dijeleći s njima istu prolaznost nužno prepoznaje (makar i na razdaljinu) i njihovu prkosnu želju za produžavanjem trajanja.
Oko četrdeset tisuća biliga, stećaka, mramorova, kami govore o toj želji već i najopćenitijim jezikom puke nazočnosti, a tek svaki deseti među njima glasniji je za poneki ukras ili neku izrazitije artikuliranu plastičku cjelinu, a niti svaki stoti određeniji zbok kratkog zapisa u kamenu. Ti zapisi ne mogu biti nego lapidarni, zbijeni, a moraju na neki način sažimati iskustvo cijelog života i nadu kojom se taj život nadmašuje: Odar zapisa ja u tmači i ostavi mudro u novi čas (Gorica). Ili: … i postavih si kamen na grobnici moji i ugotovih si vični dom za života svojega (Staro Selo). A na jednom stećku na nekropoli u Cerovcu kod Glamoča piše izravno: se kuća Milutina Maroevića. Doista, stećak i nije drugo nego kuća (a time se objašnjava i jedan od najtipičnijih oblika – sljemenjak), vječni dom namijenjen posmrtnom stanovanju.
Iz škrtih ovih i ovakvih iskaza dade se naslutiti osobna motivacije naručilaca i sastavljača, ali je teško rekosntruirati širu kulturnu pozadinu na kojoj su se stećci razvili kao sasvim posebna pojava u evropskim i svjetskim razmjerama. Dok neki natpisi upučuju u stanovitoj mjeri na dualizam (tmača – novi čas) po kojem bismo ih mogli povezati uz osnovne zasade tzv. “bosanske crkve” bogumilskog smjera, neki drugi svjedoče sasvim suprotno (npr. sie leži Mihoio Grahovčić prave vire rimske), ali još češće ukraćuju određen odgovor na pitanje o vjerskoj pripadnosti ili orijentaciji njihovih tvoraca. Detaljnom analizom uobičajenog repertoara simbola i ukrasa također je teško doprijeti do jedinstvene i sveobuhvatne teorije o genezi stećaka. Međutim, čini nam se da argumenti što ih je u prilog “bogumilskoj tezi” prije više od deset godina iznio povjesničar Aleksandar Solovljev nisu bitno izgubili na važnosti. Solovljev je zaokružio tumačenje koje je već i u proteklom stoljeću bilo vrlo rašireno, dajući iscrpnu analitičku usporedbu nekih karakterističnih osobina manihejskog vjerovanja i većeg broja motiva što se na stećcima vrlo često javljaju (sunce, mjesec, kolo, štit, jelen). Uspjelo mu je pokazati da ni česta upotreba križa ne isključuje bogumilsku provenijenciju pojedinih stećaka, kako se to inače tvrdilo, jer su bogumili poput ostalih manihejaca štovali križ kao simbolički znak. Kao izravniji dokazi sistematizirani su i svi oni prikazi i natpisi koji se mogu dovesti u vezu s dostojanstvenicima “bosanske crkve” (djed, gost), a ne možemo preskočiti ni notornu ali uvjerljivu činjenicu da područja na kojem se stećci javljaju u velikoj mjeri odgovara i prostornim i vremenskim granicama srednjovjekovne bosanske države, unutar kojih pada i djelovanje “bosanske crkve”. Nije beznačajan ni dokaz po negaciji; naime, ako sve motive i ne možemo pripisati utjecaju bogumila, s još manje uspjeha mogli bismo ih pripisati “pravovjernim” crkvama.
Međutim, kada pokušavamo objašnjavati problematiku stećaka u cjelini, nesumnjivo je potrebno i ovu tezu primjenjivati s mnogo elastičnosti. Jer, mnogi se stećci javljaju i u krajevima do kojih bosanska država nikad nije dopirala, a javljaju se i u razdoblju kad je bosanska crkva već izgubila svoju autonomiju (ne možemo li možda i onaj atribut “prave vire rimske” protumačiti kao svjesnu bilješku nekog što se upravo odrekao vjere predaka kojih pogrebne običaje, međutim, ustrajno nastavlja). Vrlo je vjerovatno, također, da “bosanska crkva” nije bila ideološki monolitna te da njezini pristalice nisu bili u vjeri podjednako obrazovani (u stvari, vrlo je mali broj “savršenih” – perfecta), pa bi se i time mogla objasniti neka nesumnjiva odstupanja. A ne možemo nikako ne uzeti u obzir i brojne raznorodne utjecaje, od nekih mogućih poticaja iz rimskih i kasnoantiknih stola do stanovitih odjeka romaničke i gotičke umjetnosti susjedne Dalmacije, te regionalnih iskustava što proizlaze iz razlike u ambijentu i materijalu; sigurno je isto tako da mnogi simboli i motivi priadaju drevnijem i općenitijem repertoaru.
Posljednjih je godina mnogo učinjeno u istraživanju i znanstvenoj obradi stećaka. Uz kataloške publikacije najvažnijih nekropola posebno je značjana tipološka klasifikacija svih poznatih motiva što ju je provela Marian Wenzel. Na taj su način naša saznanja o stećcima proširena, ali ta proširenja nisu takva da bi dopuštala krajnji relativizam i agnosticizam što ga susrećemo u većine onih koji danas o stećcima pišu. Nije neopravdano i neobjašnjivo što se većina “empričara” suprotstavila isključivosti i općenitosti bogumilske teze (i, možda još više, stanovitoj patetici koja ju je pratila), jer bez svake sumnje njome nije moguće sve potpuno objasniti, ali je u intepretaciji stećaka neopravdano njezino korjenito odbacivanje, za koje se ovom prilikom založila Nada Miletić. Citiramo iz predgovora: “Bez dovoljno provjeravanja i promatranja u njihovu punom kontekstu tretirali su ih, vrlo dugo, kao prirodni rezultat bosanskog’bogumilstva’ i izraziti primjer ‘bogumilske’ umjetnosti… Zbog nepoznavanja cjelokupnog opusa tolikih klesara i pisara, pogrešnog tumačenja njihova arhaičnog stila i jednostranog promatranja cijelog problema, otišlo se pogrešnim putem i došlo do ovakvog, neprihvatljivog zaključka. Bez obzira na to kakvo je zapravo bilo učenje bosanske crkve, stećci ni oblikom ni ukrasom ne potvrđuju nikakvu dogmu, još manje herezu. Stećci su svojevrsna grobna umjetnost, a u tom slučaju pradavna vjerovanja i njihovi simboli, praznovjerje i strah jači su od dogme.” Mogli bismo se složiti da je strah jači od dogme te da su neka vjerovanja i pogrebni običaju davniji od vremena nastanka stećaka, ali ostaje sasvim otvoren problem zbog čega su se upravo u tom vremenu i prostoru pojavili tako brojni spomenici, tako različiti od onoga što se u drugim krajevima događalo. Ako “bosanska crkva” i nije isključivi pokretač ovakve sepulkralne tradicije, možemo reći, ipak, da su u njezinu krugu nastali neki od najkarakterističnijih prikaza i najznačajnijih spomenika, na koje su se zatim drugi ugledali, te koji tako bijah važni nosioci difuzije brojnih oblika i motiva.
Premda nam nije do mehaničke cjelovitosti pogleda, moramo spomenuti i to da ni jednom drugom tezom ni interpretacijom (npr. “vlaška teza”, po kojoj bi Vlasi, stočarsko stanovništvo brdskih krajeva, bili oni što su bitno unaprijedili ornamentiku i simbolski sustav stećaka; teza o perifernom refleksu zapadnoevropske umjetnosti: romanike i gotike; teza o pukom produžavanju nekih poganskih kultova) ne dopiremo do zaokruženijeg i uvjerljivijeg uvida u svu širinu pojave. Čini nam se, mežutim, da se stvarni prinosi nekih spomenutih teza (kao i široka povijesna i etnološka razmatranja o genezi svakog pojedinog motiva) mogu bez mnogo gubitka integrirati u koncepciji koja “bosansku crkvu” prepoznaje kao jedan od konstitutivnih elemenata medijevalnog bosanksog prostora i snjim povezanih fenomena, a po tome (prije svega) i stećaka.
Možda su nas učestale znanstvene rasprave ostavile u sumnji da saznajući sve više o stećcima o njima doista sve više i ne znamo. Znamo, ipak, vremenske i prostorne okvire njihova javljanja (XIII – XVI st.; od Cavtata do Banje Luke po prilici, od Bajine Bašte do Knina), poznajemo neke majstore dijake i kovače (Semorad, Grubač, Migost, Radoje, npr.) jasno razlikujemo dvije regionalne škole hercegovačku i istočnobosansku (prva s izrazitim figuralnim scenama i mnogo češćim natpisima, s motivima arkada i monumentalnijim obrisima spomenika – sljemenjaka i visokih sanduka; druga sa strožim i siromašnijim repertoarom ukrasa; tipologijom koja proizlazi iz drvene kuće i s velikom rasprostranjenošću “cipusa” – spomenika u obliku visoke uspravne prizme).
Ali stećci u ovom našem vremenu nisu prisutni samo kao znanstveni problem i izazovna zagonetka. Osim onih što prionuše gonetati i nagađati pristupaju im i mnogi kojima je i bez spekulativnog prtljaga njihova umjetnosti vrlo rječita i određena. Te dok su se prošlom stoljeću ukazivali kao “izrezani vrlo ružno ralični likovi” (da upotrijebimo riječi Vuka S. Karadžića) sada smo sasvim uvjereni da imaju “vlastitu težinu i dubinu značenja što nadmašuje ljepotu”.
Najprije bijahu izvučene iz zaborava figuralne scene: turniri, lovovi, kola, zajednički portreti jer se na njima mogla najneposrednije očitati veza sa životom (koja bijaše i a priori pretpostavljena), a zatim su pažnju suvremenoga gledaoca počeli zaokupljati cjeloviti kadrovi, pa i sekvence u kojima se veze između “ikoničkog” znaka i ornamenta neprekidno uspostavljaju i razvrgavaju.
Ritmički odvagane cjeline najraznovrsnijih elemenata; slobodna fantazija udružena sa razigranošču ruke, a “prizemljena” unaprijed predviđenom raspodjelom planova; oštri dodiri bogato razvedenih scena s gluhim i neutralnim prostorom u kojem se zbivaju; prvotnost viđenja i čistoća urezivanja i klesanja; sustavna naivnost nizanja i nabrajanja; smionost u prikazu pokreta istovremeno sa strahom od praznine; raspričanost najškrtijih sredstava; sve su to neke od mogućih sintagmi kojima će suvremena osjetljivost pokušati odgovoriti na poticaje iz golemog i neujednačenog fundusa stećaka.
Ako je moguće jedinstvenim pogledom obuhvatiti tako široko područje, čini se da je umjetnost stećaka ponajviše umjetnost upravo po dinamičkom nastojanju skrućivanja opaženog u sažeti, strogi i visoko konvencionalizirani likovni jezik, prećenom usporedno i učestalim prevršivanjem simbola neposrednom opservacijom. U toj neraskidivoj napetosti između sheme i vitalizma nikad nije zanijekana ona bitna tvarnost kamena i primjerenost oruđa, a redovito je potvrđena vrlo određena mjera stvaralačke akcije. U jasnim granicama stilistike i s očitim omeđenjima što ih zadaje tvrdi kamen bloka, jasan je i pokazatelj osobnog udjela tvorca.
Stećci su danas “i poniženi i uzvišeni do simbola”. U njihovu čitanju prepleću se neke sasvim izvorne pretpostavke s brojnim našim projekcijama, svaki njohv znak nadopunjen je za nas složenijim iskustvima, katkad stisnut u najopćenitije kalupe, a katkad rastvoren do nekog prozračnog impulsa. Ne bi bilo uputno ni pokušavati iscrpsti sva njihova značenja, ali je nasumnjivo nužno ne zanemariti njihov i doslovno “stvarni prostor”; sve one padine i kotline, obronke i uzvisine, krševita pribrežja i šumovite zaravni u kojima gesta njihova uspravljanja dobija najprirodnije i najprisnije odjeke. Na svim tim jestima, s rijetkom predanošću i uvažavanjem, čitao ih je i Tošo Dabac te njegovu svjedočenju ni jedna bitna dimenzija nije uskraćena.