Bosanska državna kancelarija

0

Sačuvane isprave bosanskih vladar svjedoče o postojanju državne kancelarije u srednjevjekovnoj Bosni od vremena bana Kulina pa do propasti bosanske države. Ne postoje nikakve vijesti o vremenu i načinu njenog postanka kao ni o njenoj organizaciji. Iz one jedine ssačuvan povelje bana Kulina, kojom on daje 1189. dubrovačkim trgovcima privilegij trgovine u Bosni, vidi se da je on već ima kakvu-takvu državnu kancelariju. Ovo bi ujedno bio i dokaz izvjesne stabilizacije feudalnog poretka, vladarevog bogatstva kao i postojanja složenijih zadataka centralne državne vlasti. Povelje bana Mateja Ninoslava iz prve polovine XIII vijeka svjedoče o aktivnosti bosanske državne kancelarije u to vrijeme. Međutim u drugoj polovini XIII i početkom XIV viejka preživljuje Bosna teške političke i vjerske borbe i sa tim u vezi invazije stranih vojski, te izgleda da u to vrijeme državna kancelarija uopšte i ne postoji. Za punih 70 godina nema ni jedne isprave bosanske kancelarije. Tek u trećoj deceniji XIV vijeka sa banom Stjepanom Kotromanićem uspostavlja se ponovo bosanska državnost, i to u punijem i širem opsegu nego je ikad ranije bila. Državna kancelarija izdaje sada povelje unutarnje-upravnog i međunarodnog značaja. Teritorijalno proširena i učvršćena feudalna državna vlast pokazuje veliku aktivnost darivanjem vlastele i učvršćivanjem trgovačkih veza sa Dubrovnikom. Sve to podiže kancelariju na viši organizacioni stepen, a njen rad postaje kvalitativniji. Vrhunac razvitka dostiže ona za vlade kralja Tvrtka, održavajući tadašnji cvat bosanskog feudalizma i snagu bosanske države. Poslije toga ona je u stalnoj dekadenciji i iščezava sa propašću bosanske države.

Povelje bosanskih vladara pisane su na pergamentu. Iznimku čini nekoliko povelja posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića, koje su pisane na papiru. Pisma i druge isprave pisane su za vrijeme banova takođe na pergamentu. Tvrtko uvodi upotrebu papira za njih, iako se kancelarija već od ranije njime služi za prepise. Pisarska funkcija je bila vrlo komplikovana. Priprema pergamenta, mastila, pera, voska, svilene vrpce, pričvršćivanje visećih pečata za ispravu, ekspedicija itd. sve je to spadalo u rad kancelarije, koja je pored ostalog bila i zanatska radionica od više zanata. Pisar je osim toga morao biti i majstor pisma i stila i povrh svega osoba od vladarevog povjerenja. Zato nije u Bosni bio rijedak slučaj da novi vladar smijeni djelomično ili u cjelosti pisarski personal svog prethodnika i organizuje svoju kancelariju. Pri izradi povelja bosanski pisari su se služili formularima, ali ipak oni pokazuju i priličnu individualnost i originalnost. U bosanskoj kancelariji vladao je običaj preuzet sa Zapada da svaki pisar u povelji koju piše navede i svoje ime. Da li je kancelarija za vrijeme banova imala i u isto vrijeme samo po jednog pisara ili i po više njih, to se ne zna. Ali poznato je da od Tvrtka kancelarija ima ima po više pisara. Isto tako i banovi su mijenjali pisare. Naziv za pisara bosanske kancelarije počev od bana Kulina pa do proposati države bio je dijak. U jednoj povelji Ninoslava susrećemo i naziv gramatik, što je svakako uticaj Dubrovnika. Iz toga se rijetko sreće naziv nadvorni dijak, nadvorni pisac. Da li je postojalo i zvanje veliki dijak to nije sigurno, jer isprava bana Stjepana u kojoj ta titula stoji nije originalna i ta riječ je dosta nečitka. Kralj Tvrtko je uveo zvanje logoteta, ali poslije njegove smrti ta titula se sve rjeđe upotrebljava i iščezava. Izgleda da je već za bana Stjepana kancelarija dobila svoju zbirku isprava. Kancelarija se nalazila u vladarevoj rezidenciji. Ali pošto bosanski vladari nisu imali stalne rezidencije, nego su se, obilazeći svoju državu, kretali od jednog svog dvorca do drugog, to se i kancelarija nalazila uz njih, obično na jednom od njihovih dvoraca. Na njihovom putu vladare su pratili i njihovi pisari sa nužnom kancelariskom tehnikom, i vladari su izdavali povelje gdje god se za to ukazala potreba. Tvrtko je uveo u kancelariju i odjeljenje za latinsko pismo. Još prije svog krunisanja počeo je da uvodi u kancelariju srpsku kancelarisku vještinu, a poslije krunisanja on reorganizira cijeli dvor po uzoru srpskog dvora Nemanjića, i dovodi iz Raške prvoklasnog pisara Vladoja, dajući mu zvanje logoteta. Vladoje piše onu poznatu Tvrtkovu povelju Dubrovniku iz 1378, koja po pisarskoj vještini, kićenosti i ljepotu ne zaostaje ni za najljepšim poveljama zapadnoevropskih kancelarija. Zatim kancelarija dobija i veliki dvostrani prestolni pečat, koji pretstavlja po ljepoti i savršenstvu remek-djelo evropske sfragistike. Kancelarija sada počinje upotrebljavati za izvjesne riječi u tekstu i crvenu boju, a isto tako ulazi u običaj i crveni potpis kralja ispod teksta. Sada se u kancelariji nalazi po više pisara sa šefom-logotetom na čelu. postoji zbirka isprava, vjerojatno i arhiv. Kakav je hijerarhički odnos u kancelariji, to ne znamo, ali on je bez sumnje postojao. Isprave su u pravilu pisane na narodnom jeziku i ćirilicom. Latinske isprave su rjeđe. Kroz kancelariju je ćirilsko pismo doživjelo svoj razvitak od majuskule (ustavnog pisma) do specijalne bosanske minuskule polukurzivnog oblika. To bosansko pismo (bosančica) se sačuvalo i poslije propasti bosanske države u nekim feudalnim bosanskim porodicama, koje su primile islam i zadržale svoj feudalni položaj u službi turske države. Isprave državne kancelarije dobijale su svoju vjerodostojnost pečatom. Važnije isprave dobijale su u pravilu viseći pečat. U vezanje pečatne voštane grupe za ispravu bosanska kancelarija je za vrijeme banova imala svoj način, a u vrijeme kraljevstva vlada prilična nekonsekventnosti. U pogledu pečata vlada konzervatizam, naime pojedini vladari često upotrebljavaju pečate svojih prethodnika, a ukoliko prave svoje pečate, to su obično imitacije i kopije ranijih pečata. Iznimka je Tvrtkov prestolni tipar. Što se tiče unutarnjih obilježja bosanskih povelja, koje je pisala državna kancelarija, vide se ugarski, dubrovački i raški uticaji. Ipak bosanske povelje imaju svoje specifičnosti. Najznačajnije je to što povelje unatarnje upravnog značaja konsekventno izbjegavaju znak krsta kao simboličke invokacije, iako redovito donose verbalnu invokaciju, dok povelje međunarodnog značaja čine kompromis, te obično stavljaju krst na početku i u sankciji. Ova karakteristika je odavno uočena i raspravljana u istoriskoj literaturi, a u najnovije vrijeme se počeo iz toga izvoditi zaključak, da se tu radi o bogumilskoj manifestaciji odbacivanja znaka krsta u unutarnjem društvenom životu, dok u odnosu međudržanom bogumili, koji su bili izvrgavani i krstaškim ratovima, diplomatski čine koncesiju. Dalja specifičnost je u tome, što bosanska kancelarija meće u sankcije samo prijetnju duhovnim kaznama, a ne i materijalnim, kao što je to slučaj bio u susjednoj Raškoj, i u zapadnoj Evropi. Ova se pojava objašnjava snažnim položajem bosanske vlastele prema vladaru, koja ni teoretski ne dozvoljava da bude potegnuta na materijalnu odgovornost radi kršenja odredbi u poveljama.

Potkraj XIV vijeka javljaju se dvorske kancelarije i na dvorovima bosanske vlastele, naročito moćnih umskih velikaša. Naime već tada se Hum počeo odvajati polagano od Bosne i stvarati svoju zasebnu državu, i vlast dinasta se odmah odrazila u formiranju njihovih kancelarija. Ove kancelarije su u XV vijeku, što se tiče izrade isprava, a naročito pisma, pokazale viši kulturni nivo nego bosanska kancelarija, koja je u to vrijeme bila u stalnoj dekadenciji.

Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod FNRJ, 1960.

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: