Postoji Jugoslavija, ali samo za inostranstvo postoji jugoslovenska književnost. Za nas postoji slovenačka književnost na slovenačkom jeziku, hrvatska književnost na hrvatskom (ili srpskohrvatskom) jeziku, srpska književnost na srpskom (ili srpskohrvatskom) jeziku i makedonska književnost na makedonskom jeziku (u formiranju). To su nacionalne književnosti. Nije mi jasno da li postoji crnogorska književnost, a poznato mi je da postoji crnogorska nacija. Postoje jugoslovenski festivali poezije, drame, filma itd., i na njima se ostvaruje kontakt između ovih književnosti i književnika, kao i na kongresima i plenumima, s vremena na vrijeme. Međusobna saradnja u časopisima, na primjer, nije ništa bolja nego što je bila prije pedeset godina, kada su nas dijelile i državne granice, sa karaulama, graničarima i špijunima.
A kako li tek stoji s Bosnom, geografskim i ekonomskim centrom zemlje? Postoji republika Bosna i Hercegovina, ali, prirodno, ne postoji bosanska nacija, iako su u prošlosti postojale bosanske državne zajednice, koje su onda mogle da znače jezgro jedne buduće države južnih Slavena, postojao je, prema nalazima u starim grobnicama, poseban tip Slavena koji bi se mogao nazvati homo bosnienzis. No, ostavimo to na stranu, za ovo razmatranje važno je da ne postoji ni poseban bosanski jezik, ni posebna bosanska književnost. Postoje ljudi koji pišu na srpskohrvatskom jeziku, najčistijem kažu. Da vidimo kojoj književnosti oni pripadaju?
Rijetko kada se sačinjavaju antologije i zbornici jugoslovenske književnosti: poezije, novele, drame, eseja. To je sretan slučaj jer onda u takvu knjigu, proze recimo, ulazi Isak Samokovlija, Hamza Humo, Borivoje Jevtić, Meša Selimović, ili bilo ko drugi, jer antologičar traži kvalitet i ne lupa glavu pitanjem i ispitivanjem da li je neko od ovih pisaca Srbin ili Hrvat. Zna: Jugosloven je sigurno. Ali, mnogo češće su se pravile (i prave) antologije i zbornici pojedinih književnih rodova srpske ili hrvatske književnosti. Šta bude tada sa književnošću koja se stvara ovdje, u Bosni i Hercegovini? U sjećanju imam nemio (i ne usamljen) slučaj sa antologijom Vrata vremena u koju redaktori jednostavno nisu smatrali za shodno da uvrste nijednog pjesnika iz Sarajeva.
Desi se ponekad da se radi poneki izbor po republičkom, a ne po nacionalnom ključu. Jedan takav izbor, poeziju za gramofonsku ploču, trabalo bi, kao što sam ranije spomenuo, da ja ovih dana izvršim?
Šta da radim i kako? Da li da u taj izbor uđe Stanislav Šimić iz Drinovaca u Hercegovini koji živi u Zagrebu i uzima se u svakom slučaju u obzir kada je riječ o hrvatskoj književnosti, da li Skender Kulenović, Branko Ćopić, Risto Tošović, Svetislav Mandić, Slobodan Galogaža, koji žive u Beogradu i pripadaju srpskoj književnosti iako su rođeni ovdje? Ili, da samo uvrstim one koji žive ovdje, u Sarajevu ili nekoj bosanskoj kasabi „gdje sunce ishodi pred podne i zahodi pred ićindiju“, zaboravljeni, nokautirani, jer pripadaju bosanskohercegovačkoj književnosti koja – ne postoji.
Ne znam.
Znam da se povodom nekih slučajeva kao što je taj s Vratima vremena osjećam kao da sam urođenik u nekoj koloniji. A kako i ne bih?
Iz: Mak Dizdar, ‘Dnevnik’, 1959. godine