Bitka na Sutjesci se odvijala na padinama Zelengore, u kanjonu rijeke Sutjeska, koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. I inače, Narodnooslobodilačka borba se najviše vodila na teritoriji Bosne i Hercegovine, središnje republike bivše Jugoslavije. Jedan od razloga za to je geografska mapa i topografska struktura Bosne i Hercegovine koja je, sa svojim planinama, kanjonima, “prašumama”, pružala optimalne mogućnosti manevrisanja, što je najbolje odgovoaralo gerilskom, partizanskom načinu ratovanja i organizovanja. Osim povoljne geografske konfiguracije, Bosna i Hercegovina je imala još jednu prednost, u odnosu na druga područja bivše Jugoslavije, svoju izrazitu multietničnost, koja je najviše pogodovala svenarodnom otporu. I kasnije, u vremenu Titove epohe, Bosna je forsirana kao simbol multietničnog života; ona je, više nego neka druga područja Jugolavije, koja također nisu bila monoetnička, bila simbol kulturološke međuprožetosti raznih njenih naroda, njihovog zajedništva i, istovremeno, njihove posebnosti. Ni u svojoj ustavnoj definiciji ona nije, za razliku od nekih drugih republika, imala mononacionalno određenje. Najzad, i prvo i drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojima su donesene odluke o ustavnom uređenju nove Jugoslavije i njenoj konstituciji kao federalne države, održano je u bosanskim gradovima – Bihaću i Jajcu. Štaviše, fotografija grada Jajaca, prijestonice srednjovjekovne Bosne, u kojem je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, postala je, sa njegovim živopisnim vodopadom, prepoznatljiv simbol Jugolavije i njene federalne ustavne konstitucije.
Simbolička prezentacija Bosne označavala je tako neku vrstu Jugoslavije u malom, njen centar u kojem su se odigrale najveće i najznačajnije bitke i ofanzive u borbi za stvaranje nje same. S druge strane, prezentacija rata na području Bosne označavala je u simboličkom smislu i novo jugoslavensko povezivanje. Jer, centar Jugoslavije je najpogodnije mjesto na kojem se to povezivanje može dogoditi, odnosno na kojm se može otvoriti proces izgradnje novih odnosa između njenih naroda. A situacija rata omogućuje formiranje i prezentaciju ratnika koji će svojom voljom konstituisati novu istoriju, stvoriti novo društvo, i, ujedno, novo jednistvo između suprotstavljenih i posvađanih naroda.
Bosna je, dakle, predstavljala centar, no sam odnos prema centru, u simboličkom prikazivanju rata, iskazuje i svoje drugo značenje, što će reći, svoj dvostruki karakter. Prije svega, taj centar se formira kroz iskustvo ratne tragedije, fragmentiranosti, rascijepljenosti, rasula. Isto tako, u simboličkom prikazivanju opsade, obruč, koji je postavio neprijatelj, stiče se utisak da sama opsada formira jedinstvo ili solidarnost između boraca-partizana, odnosno, unutar samoga kruga ili obruča se uspostavlja partizansko jedinstvo, učvršćuje partizanska volja, formirana i usmjerena na probijanje obruča. Isto tako, kroz krug ili obruč neprijatelj nastoji da uništi partizanska tijela i tako onemogući svaki vid i pokret otpora. Dakle, obruč ovdje nije kao Foucaultov panoptikum koji racionalno kažnjava tijela, kontroliše ih i njima vlada. Intencija kruga ili obruča, u kojem se nalaze partizani, da radikalno negira partizanska tijela, da ih isključi, uništi. Uostalom, i sva racionalna predviđanja i očekivanja su, kako je to već rečeno, upućivala na činjenicu da će partizani biti uništeni i likvidirani. Ipak, uprkos mnogim žrtvama, oružanoj i medicinskoj neopremljenosti, partizani uspijevaju da probiju obruč i izađu iz kruga, što simbolički označava, ujedno, da su seoni mogli svojom voljom uzdići nad vlastitim ponorom, da prevazižu smrtni obruč i iz njega niknu i izrastu preporođeni, jači, snažniji i ujedinjeniji. Tako prezentacija rata ima za cilj da podstakne kolektivni entuzijazam, kolektivnu solidarnost, i da afirmira kolektivnu sposobnost koja se sastoji u zrelosti i stasalosti za donošenje odluka o samom sebi.
Prezentacija obruča znači, isto tako, da je smisao centra u širenju, razvijanju. Jer, smisao obruča i jeste u njegovom probijanju, prevazilaženju, što u slučaju Bosne kao centra znači da se njen smisao i u tome njen model suživota i multietničke zajednice probija i izlazi iz nje i širi na ostale dijelove Jugoslavije, kako bi postao njen konstitutivni osnov i objedinitelj. Svakako, to ne znači njenu centralizaciju koja će omogućiti dominaciju jednog naroda nad drugim; naprotiv, taj model treba da označi povezivanje, spajanje, bratstvo i jedinstvo njenih naroda. Tako, kada se govori o Bosni i Hercegovini kao centru, to nipošto ne znači njeno upadanje u logiku centra sa njegovim periferijama; naprotiv, ono treba da kao ogledalo isijava svo ono što se događa u drugim dijelovima Jugoslavije. A pod tim svojim karakteristikama, po svom multientičkom životu i izmiješanosti kultura, ona je, moglo bi se reći, samo “srce” Jugoslavije.
Senadin Musabegović, Rat – konstitucija totalitarnog tijela, Svjetlost, Sarajevo, 2008.