Collegium artisticum

1

“Vodimo navalu,
juriš na cijeli svijet!
I ko nam smije
na put stati?

Naše je geslo:
silama udruženim
borit se i pobjeđivati!
Jaka volja, varka nije,
iz nje čudna snaga bije!

Vodimo navalu
juriš na cijeli svijet!
s nama ide mladost –
svijet”!

Prva predstava sintetičkog pozorišta u Sarajevu.

Takvi plakati pojavili su se jedne oktobarske večeri 1939. godine. U prepunoj dovrani Sokolskog doma započinjala je priredba o kojoj se danima govorilo. Grupa mladih sarajevskih intelektualaca organizovala je prvu predstavu sintetičkog pozorišta. Bio je štampan i program “Veče muzike, pokreta i narodne poezije”, a u foajeu doma je otvoren Salon slika.

Za predratno Sarajevo bio je to veliki kulturni događaj, koji je imao svoju, ne manje značajnu, političku pozadinu. Jer, Sarajevo je godinama bilo poznato kao veliki grad bez nekih značajnijih kulturnih manifestacija, tako da su vrhunce sezone, u širem smislu, uglavnom predstavljale godišnje zabave pojedinih društava – kulturnih, sportskih, karitativnih, od kojih je svako djelovalo gotovo isključivo na nacionalnoj ili klasnoj osnovi. Napredniji građani, koji su željeli da od svog grada naprave življi kulturni centar, pokušavajući da organizuju zajedničke akcije i srpske, hrvatske i muslimanske radničke i srednjoškolske omladine, bili su onemogućavani. Policija je u korijenu sprečavala svaki takav pokušaj. Hasan Brkić, Miljenko Cvitković, Boriša Kovačević, Rato Dugonjić, Avdo Humo i drugi bili su u policijskim analima proskribovani kao “crveni”, što je značilo da im je svako javno nastupanje i djelovane bilo onemogućeno. Boriša Kovačević je imao partijsko zaduženje da s naprednim intelektualcima organizuje niz akcija s kulturnom sadržinom. Imale su za cilj angažovanje i okupljanje šireg kruga ljudi.

Sticajem okolnosti, tokom 1938. godine u Sarajevo se vratio veći broj mladih intelektualaca sa studija iz inostranstva (većinom iz Praga). Oni su u to doba bili još nedovoljno poznati sarajevskoj policiji, iako je nekima bio otežavan odlazak iz zemlje, a neki studenti su po nekoliko puta, intervencijom poslanstva Kraljevine Jugosalvije u Pragu, protjerivani iz Čehoslovačke kao nepoželjni elementi. Većina jugoslovenskih studenata u Pragu upoznala se s međunarodnim naprednim poretkom i usvojila marksističke poglede na svijet.

Pijanstkinja Matusja Blum i ja (kao dirigent), blareina Ana Rajs i Ubavka Milanković, likovni umjetnici Vojo Dimtrijević, Ismet Mujezinović, Roman Petrović, Danijel Ozmo, inženjeri Jahiel Finci, Emerik Blum, Salom Šuica, pisci i javni radnici Pavle Goranin, dr Jovan Kršić, Boro Drašković i drugi, okupljali su omladinu putem horskih recitacija, predavanja, raznih umjetničkih večeri, izložbi i sličnih javnih nastupa. Upravni odbor Ženskog društva za popularisanje umjetnosti “Cvijeta Zuzorić”, zahvaljujući uticaju Bore Draškovića i Voje Dimtrijoevića na neke demokratski orijentisane članove Odbora, prihvatio je ovu ideju i osigurao nam prostorije za sastanke i rad. Prve probe recitacija pjesama na socijalne teme pretvarale su se u široke diskusije o ruštvenim zbivanjima i događajima u svijetu. Kada su neki članovi Upravnog odbora “Cvijeta Zuzorić” prisustvovali jednoj takvoj probi i vidjeli o čemu se radi, grupa priređivača našla se na ulici. Međutim, ovaj potez uprave “Cvijete Zuzorić” nie mogao da omete dalju aktivnost.

Uskoro je organizovano niz predavanja o raznim pitanjma iz umjetnosti. Sva ta predavanja imala su skrivenu, a nerijetko i otvorenu političku osnovu. Tako je akademski slikar Vojo Dimtrijević održao jedno veoma uspjelo predavanje o Pablu Pikasu, na prijedlog Boriše Kovačevića. Zbog policije smo objavili da će se govoriti o Pikasu, ali je, istovremeno, govoreno mnogo i o španskom građanskom ratu.

I tako su sa supjehom mladi umjetnici i intelektualci, okupljajući omladinu, širili napredne ideje. Jednom od najznačajnijih akcija iz tog vremena rukovodio je Rato Dugonjić. Grupa naprednih studenata iznajmila je u Podgori, kod Gradca, jednu trabakulu i davala priredbu od otoka do otoka, od mjesta do mjesta. Program se sastojao od horski recitacija, pjesama Kranjevića, Alekse Šantića, Jovana Jovanovića Zmaja, Miroslava Krleže, Volkera, Petra Bezruča, dramske scene “Mati” Karela Čapeka i pjevanja radničkih i revolucionarnih pjesama.

Tako je sazrelo i vrijeme za jednu ozbiljniju manifestaciju, za nešto što bi zainteresovalo i okupilo širi krug ljudi i omladine. Predložio sam, kao dirignet Sarajevski filharmonije, slikaru Voji Dimitrijeviću, arhitekti Jahielu Finciju i baletksoj umjetnici Ani Rajs da organizujemo “Veče muzike, pokreta i narodne poezije”. Prijedlog je prihvaćen i program, čije je održavanje bilo predviđeno za početak okobra 1939. godine, bio je sastavljen: četiri scenske realziacije narodnih pjesama u stilu sintetičkog pozorišta – “Starac Vujadni”, “Smrt majke Jugovića”, “Mali Radojica” i “Oranje Kraljevića Marka”; recitacije – “Kos obosio radi djevojaka”, “Jadno hodanje”, “Smrt Omera i Merime” “Volii baku dok je u tikvi vina” i “U čobana rijetki sveci”, kao i neke kalvirske kompozicije. Saradnici i izvođaći programa bili su: prof. Ljubo Bajac, Matusja Blum, Jovica Lukan, Ubavka Milanković i članovi Narodnog pozorišta Jelena Kešeljević, Mile Jasnić, kao i recitatorski hor (“Voice-band”) od 16 članova. U programu su, u scenskim realizacijama narodnih pjesama, odabirana ona djela iz narodnog eposa koja su prikazivala, jasno i nedvosmisleno, borbu naroda za slobodu, njegov život pod jarmom robovanja, zatim težnju za slobodom misli i ideja, a ponegdje je ubačena i neka pjesma lirskog ili satiričnog karaktera.

Najzanimljivija tačka programa bila je, bez sumnje, scenska realizacija pjesama “Starac Vujadin” i “Smrt majke Jugovića”, u kojoj su kao solisti nastupali Jelena Kešeljević (majka), Jovica Lukan (Ljuba Damnjanova), Mile Jasnić (Damnjan) i balerina Ubavka Milanković.

Predstavu smo svi spremali sa velikim oduševljenjem. Probe nismo imali gdje da održavamo, već smo se sastajali u mom stanu. Obično pred veče, pa smo prozore zamračivali. Prema dogovoru, nismo svi odlazili u isto vrijeme, da ne bismo izazvali sumnju policije, koja nam je nekoliko mejseci prije ove akcije spriječila izvođenje horskih recitacija Volkera i Bezruča. Uvijek smo pazili da nas neko ne prati. Radili smo u jednoj većoj i manjoj sobi, dok su ostale prostorije stana bile pretvorene u garderobe. Ja sam bio režiser. Trudio sam se da objasnim svoje zamisli, ali je mlađe članove zbunjivala novina sintetičkog pozorišta. Konačno, došao je i dan nastupa. Interesovanje je bilo ogromno. Sokolski dom nije mogao da primi sve one koji su željeli da vide ovu priredbu.

Scena je bila podijeljena na dva dijela. Na jednom dijelu pozornice nalazili su se solisti, a iza njih, recitatoski hor, koji je publika mogla samo da čuje. Na drugom dijelu scene, u specijalno postavljenom arhitektonskom i likovnom okviru, koji su oblikovali arhitekta J. Finci i slikar V. Dimitrijević, balerina Ubavka Milanković izvodila je solo-tačke, prema koreografiji Ane Rajs-Radošević. Igra je bila uklopljena u samu radnju, kojoj su osnovnu intonaciju davali solisti i recitatorski hor, tako da je svaki pokret lica i tijela balerine plastično dočaravao ono što je na drugoj strani pozornice kazivala živa riječ. Između gledališta i izvođača bila je postavljena prozirna zavjesa od tila, na kojoj su pomoću epidijaskopa bile projicirane slike koje su ilustrovale događaje o kojima se govorilo. Muzička pratnja doprinosila je jačem dejstvu literarnog teksta. Uspjeh je bio iznad najoptimističkijih očekivanja. Sjećam se kako je tada, dok sam se s nekim drugovima nalazio u garderobi, dojurio neko, čini mi se, glumac Mile Jasnić, i doviknuo: “Policija je u ložama. Ako nas uhapse, ne bojte se, niko nam ništa ne može.”

Veliki uspjeh ove večeri, kao i uspjeh Salona slika koji je bio otovren u foajeu, a na kojem su izlagali Mica Todorović (tri ulja i jedan tuš), Vojo Dimtrijević (tri ulja, dva akvarela i jedan crtež), Ismet Mujezinović (tri ulja i dva akvarela), bio nam je veliki podsticaj za dalji rad. Izdanje programa večeri (s prilozima dr Jovana Kršića “Skrivena vrijednost naše narodne pjesme”, zatim mojim prilogom “Nešto o sintetičkoj sceni”, ing. arh. Jahiela Fincija “Arhitektura pozornice u sintetičkom pozorištu” i Voje Dimitrijevića “Ulešće slikara u sintetičkom teatru”) bilo je razgrabljeno.

Svi smo dali što smo mogli. U realizovanju svojih ideja izrađivali smo i postavljali sami kulise, praktikable, zavjese, itd. Sve izdatke, također, pokrivali smo sami. Vodila nas je samo jedna žlja, uspjeh, jer samo ako uspijemo, mogli smo računati na dalje i još veće simpatije građana. Sarajevska omladina je već velikim dijelom prišla nama.

Uspjeh priredbe “Veče muzike, pokreta i narodne poezije” bio je zabilježen i u štampi. Pozorišni kritičar Borivoje Jevtić pisao je s oduševljenjem o zapanjujućem uspjehu mladih i o njihovom “divnom umjetničkom poduhvatu”. Ovu priredbu vrlo pozitivno su ocijenili i dopisnici beogradske “Politike”. Sada su, dakle postojali uslovi i za stvaranje jedne čvršće organizacije.

Bili smo neprestano u vezi s drugovima iz partijskog i omladniskog rukovodstva, koje sam već pomenuo. Oni su nam savjetovali da ovoj našoj aktivnosti damo čvršću organizacionu formu i da osnujemo društvo. I tako smo, kao pokretači i organizatori, Vojo Dimtrijević, Jahiel Finci, Ana Rajs.Radošević, Matusja Blum i ja uspjeli da u okviru Sarajevske filharmonije osnujemo skciju umjetnika i prijatelja umjetnosti “Kolegijum artistikum” (Collegium artisticum). Ovaj latniski naziv bio nam je potreban da bismo ubrzali i olakšali dobijanje dozvole za rad od sarajevskih policijskih vlasti.

Rad ove sekcije Sarajevske filharmonije, koja je predstavljala kolektiv ljudi koji su s idealom radili na stvaranju i podizanju ne samo muzičke kulture u Sarajevu, ubrzo se osjetio i u novim strujanjima u kulturnom životu grada. U organizaciji “Kolegijuma” su održavani ne samo koncerti nego i predavanja iz svih oblasti umjetnosti i izložbe naprednih slikara iz cijele zemlje. Na izložbi “Naše selo” učestvovalo je i nekoliko slikara iz napredne zagrebačke gruše likovnih umjetnika “Zemlj”. Na muzičkim predavanjima s ilustracijama bilo je uvijek vrlo mnogo slušalaca. “Kolegijum” je organizovao i nekoliko koncerata s predavanjima “na primjer, o muzici baroka, o Debisiju i Raveli, itd.). Tako se odjednom, a da toga odmah nismo bili ni ni svjesni, razvila živa kulturna djelatnost.

Članovi “Kolegijuma” izradili su i objavili i program svojih priredbi za period od 29. septembra do 30. oktobra 1940. godine. U srijedu 9. oktobra bilo je organizovano i zanimljivo predavanje – “Bosna i Hercegovina kao slikarski motiv”, a desetak dana kasnije održan je u Sokolskom domu koncert domaće muzike i izložba slika. I ovaj nastup mladih umjetnika bio je krunisan uspjehom.

Članovi “Kolegijuma” organizovali su, kasnije, još jedni predstavu, kojoj su dali naslov “Zašto plače mala Ema” (prema pripovijeci Nore Frid “Pobuna u pisaćem stroju”). Ova se predstava može označiti kao vrhunac djelatnosti “Klegijum artistikuma”. Dvorana Sokolskog doma bila je posebno adaptirana. Scenska realizacija (u naslovnoj ulozi je nastupila Bija Danon), s veoma jasnom naprednom socijalnom tendencijom, bila je postavljena, prema mišljenju gledalaca i pozorišne kritike, na veoma inventivnoj osnovi. U izvođenju predstave učestvovalo je preko 100 lica, zatim orkestar, dva hora, baletski hor i recitatori. Prije početka predstave je otpjevana i himna “Kolegijuma”: “Vodimo navalu, juriš na cijeli svijet!” (muzika moja, na riječi Nore Frida iz pripovijetke “O lopti koja ide samo u neprijateljski gol”, u prevodu dr Jovana Kršića). Sokolski dom je podrhtavao od aplauza i ovacija poslije svake tačke programa, što je, razumljivo, imalo dvojaki karakter, i umjetnički, i politički. Policija je jedva uspijevala da pred Domom održi red među građanima koji su, iako više nije bilo mjesta, htjeli da uđu. Nije se znalo gdje je bilo više policajaca napolju, u uniformama, ili u dvorani, u civilnim odijelima. Prije predstave izašla je iz štampe i zbrika od pet pripovijedaka za djecu Nore Frid pod zajedničkim naslovom “Zašto plače mala Ema”. Socijalne tendencije ovih pripovijedaka, malih baleta, bile su svakom više nego jasne.

Interesovanje je prelazilo sva dotadašnja očekivanja. Organizatori predstave morali su obećati reprizu. Ali, već sutradan je policija stupila u djejstvo. Rad “Kolegijuma” je zabranjen (policiji, razumljivo, nije ostala skrivnea ni cjelokupna djelatnost “Kolegijuma” i njegov očigledni uticaj na srednjoškolsku i radničku omladinu Sarajeva), a knjiga “Zašto plače mala Ema”, takođe je zabranjena. Ova posljednja mjera je zakasnila, jer je cjelokupna naklada bila rasprodata. Najviše primjeraka rastureno je među srednjoškolskom omladinom. A to nije bilo ni čudno, pošto je rasturanje izdanja (čiji je glavni “dispečer” bio ing. Emerik Blum) preuzelo na sebe i nekoliko dotad pred policijom nekompomitovanih nastanvika. Na primjer, samo profesor muzike na Ženskoj gimnaziji Lola Buzarov-Sunarić rasturila je oko 250 primjeraka.

Policija je pozvala na saslušanje sve nastavnike na koje je sumnjala da su umijepani u ovaj “posao”.

– To je komunistička lektira, uzvikivali su policajci.

– Pa, to je izdala sekcija Sarajevski filharmonije “Kolegijum artistikum”, branili su se nastavnici.

– Nie to “Kolegijum artistikum” nego “Kolegijum komunistikum”, pronalazili su pravi izraz šefovi sarajevske policije.

Policija je, dakle, zabranila rad i rasturila društvo. Knjiga “Zašto plače mala Ema” smatrana je kompromitujućim materijalom.

Međutim, svega nekoliko mjeseci kasnije, revolucija je povukla za sobom u borbu gotovo cjelokupno članstvo “Kolegijuma”. Mnogi od njih su poginuli herojskom smrću na bosanskim i hercegovačkim planinama, u partizanskim redovima.

Oskar Danon, ‘Kolegijum artistikum’, Sarajevo u revoluciji, Istorijski arhiv Sarajevo, 1976.

Podijeli.

1 komentar

Komentariši

%d bloggers like this: