Miraš Martinović: Sjećanje na Envera Dizdara
Juče je ipak bio smak svijeta – umro je Enver Dizdar!- napisao mi je 21. decembra 2012. moj mostarski prijatelj Nenad Nino Gvozdić. Sahrana je u ponedjeljak 24. oktobra.
Vijest mi je nešto kasnije potvrdio i Enverov sin Gorčin.
Na trenutak, oba puta, nijesam mogao da povjerujem. No, ipak, ta činjenica je uvijek neumitna i bespogovorna. Kada sam 29. decembra iz Herceg Novog, preko Trebinja, putovao ka Mostaru, na ulazu u Stolac, gdje je Makova hiža, pridigao sam se sa sjedišta u autobusu, i pogledao prema njoj. Bila je sva u suncu. Učini mi se da je sunce prosulo obilje svoje svjetlosti po njoj, te da je ona izdvojena od ostalih kuća, da je u milosti neba. U njoj sam imao poslednji susret sa Enverom 15. septembra, u vrijeme manifestacije SLOVO GORČINA, kada mi je poklonio novo izdanje STARIH BOSANSKIH TEKSTOVA, kome sam se mnogo radovao, kao i susretu s Enverovom porodicom, suprugom Suadom i sinom Gorčinom, njihovim prijateljima.
Na putu za Mostar sjećao sam se tog lijepog septembarskog dana, izdvojenog u mom ličnom kalendaru, kao poseban dan.
Drugog januara susreo sam se u popodnevim časovima sa Ninom Gvozdićem u Gradskoj kafani u Mostaru, gdje smo zajednički obnavljali sjećanje na susret sa Enverom u proljeće 2011. godine. Bila je subota, 15. april, došli smo iz Mostara u Stolac. Bio je to prvi moj, a i Ninov, susret sa Enverom. Dogovorio sam ga ranije iz Herceg Novog. Mnogo sam se radovao tom danu, toj prvoj posjeti Makovoj hiži, gdje smo srdačno primljeni od Suade i Envera. Znatiželjno sam razgledao Makove knjige, knjige iz Makove biblioteke, Makov rukopis, taj zvjezdanopis, ispisan preko lica Bosne i neba nad njom… lične stvari… slike. Tada smo Enveru ispričali ideju o zajedničkoj manifestaciji, ili mogućoj duhovnoj transferzali Od Tinove kule – do Makove hiže, od Vrgorca do Stoca. To je zapravo bila Ninova ideja, koju je prethodno meni ispričao. Oduševljeno je Enver slušao naše riječi o toj mogućoj budućoj manifestaciji, tom povezivanju, tom tajnom bratstvu, bratstvu posvećenika u riječ. Tom razumijevanju koje je dubinsko i sudbinsko. Pjesničkom bratstvu i neprocjenjivom bogastvu koje ono uvijek nosi sa sobom.
U Hiži toga dana bijahu neki stranci i jedna ekskurzija, koja je došla, nakon obilaska Radimlje, najljepšeg poglavlja velike kamene poeme ispisane u bosanskim planinama, kako je svojevremeno pisao Krleža.
Pri povratku iz Stoca, a nakon što smo sa Enverom ugovorili novi susret za sjutrašnji dan, dok smo se vraćali preko Gorice, pretekao nas je auto, s neobičnim vozačem. I neobičnim šeširom. Bio je to dizajner-umjetnik Miro Raguž, Ninov prijatelj. Navratili smo kod njega. Na jednom uzvišenju u Rivinama, s šumom u pozadini, napravio je divnu kuću, u kojoj se naselio sa suprugom Zdravkom, pobjegavši od gradske vreve, gužve i svega onoga što nosi današnja civilizacija.
Otišli smo za Mostar, a nakon što smo sa Mirom dogovorili, sjutrašnji dolazak i obilazak Daorsona. Taj grad mi bijaše odavno intrigantan, zbog knjige o antičkim gradovima, koju sam pisao tih dana. Njegovo ime je ličilo na šifru koju treba odgonetnuti.
Nedjelja, 16. april, poranili smo iz Mostara. Stigli kod Mira, gdje smo ostavili Ninova kola, i Mirovim kolima krenuli prema Stocu, prihvatili Envera, pa smo se tako nas četvorica zaputili Daorsonu, toj Bosanskoj Mikeni, gradu misterija, čiji se ostaci nalaze na sedam kilometara udaljenosti od Stoca.
Bio je sunčan dan, proljeće u jeku, neki blagi vjetar koji je svemu davao posebnu atmosferu. Titansko kamenje, ta vječita engima od kojeg bijaše sagrađen ovaj grad, bilo je predmet naših razgovora. Kako i otkuda je popeto na tu visoravan? Pitanje je koje smo i mi postavili, kao mnogi naši prethodnici, ali na koje nijesmo dali odgovor, kao ni oni. Tajna toga grada ostaje u njegovim ruševinama i među brdima, na visoravni, gdje su ga izgradili njegovi graditelji. Po jednoj legendi, koja i danas živi, nakon što su završili grad, od strane onog za koga su ga gradili, svi su pobijeni, da ne sagrade sličan grad. Da ovaj bude jedan i jedinstven. Neponovljivo djelo neponovljivih neimara.
Po nekim pretpostavkama, kamenje je u bestežinskom stanju, dopremano na ovu visoravan. Da je to zaista tako, može posvjedočiti i fotografija koju je naprvio Nino Gvozidć, na kojoj smo nas trojica, Enver, Miro i ja u nekom čudnom lebdećem stanju. Mi to jesmo i bili, imali smo jedinstven osjećaj, da lebdimo na toj visoravni. Nije nas prošao ni nakon što smo prošli Kapiju sunca, čiji su ostaci i danas vidljivi na istočnoj strani ovih veličanstvenih ruševina, koje žive preko dvije hiljade godina. Daorson je stradao 43. godine prije Hista. Razorila ga je združena vojska domaćih Delmata i okupatora Rimljana. Poslije čega se nikada nije oporavio ni uspravio. Onaj koji ga posjeti i vidi, ne može se oteti čudnom utisku, njegovom pokušaju da ustane, i stane kao što je nekad stajao, gord i i lijep, ispod zvijezda.
Nakon posjete ovom gradu, kome na odlasku obećasmo da ćemo ponovo doći, neplanirano smo se uputili u pravcu Boljuna. Na putu za Boljune, Enver nam je pokazao mjesto gdje je bila njihova stara kuća u Stocu, zatim krajolik gdje se nalazila rimska vila –rustica. Na Boljunima su nas dočekala još dva poglavlja veličanstvene kamene poeme – dvije nekropole. Kameni obelisci, obasjani suncem, bili su nijemi, sa nekim zagonetnim, samo njima znanim osmijehom. Osmjehivali su se suncu, povjerovao sam da je to zbog obilja svjetlosti koju je i ovdje rasipalo. Neka mjesta sunce daruje posebno svjetlošću. Ovo je, čini mi se, bilo tako mjesto.
U nijemoj tišini, koja je tamo gdje su mrtvi, čule su se pčele koje su letjele nad cvijetnim livadama, na kojima su se presijavale boje cvjetova, koje je mamilo aprilsko sunce.
Zaćutali smo pred tom tišinom, tom ljepotom. Nino je neumorno slikao, želio je da ovjekovječi svaki trenutak. Fotografisao sam i ja. Htio sam da uhvatim svaku šaru u tom kamenu, kojeg su rezbarile ruke vještih kamenorezaca –dijaka.
Najveći broj boljunskih stećaka risala je ruka kovača Grubača, a motive na njima prethodno je izvajala mašta dijaka Samoroda.
Sricali smo u tišini:
Ase leži Radič Vladisalić
A siče na me otac Bože ti ga pomozi.
Na jednom kamenu je bila uzdignuta ruka i zapis:
ja sam trs, a vi loze…
Toga dana, u Boljunima, budili smo kamene spavače.
Miro će kasnije obajviti vrijednu monografiju o boljunskim nekropolama Tajna Boljuni. Shvatio sam da tamo kamen najsvršenije govori, upravo zato što do savršenstva ćuti. Ne mogu ga oživjeti ni kosovi, ni laste, ni pčele, koje ga oblijeću, i slijeću na njega.
Na njemu najrečitije govore uklesane poruke! I ruke podignute nebu.
U rano popodne smo se pozdravili: Enver je ostao u Stocu, Miro je otišao u Rivine, svojoj kući…. A ja i Nino, njegovim autom, za Mostar. Vjerujući u nove susrete i nova druženja.
Nikada se ništa ne može predvidjeti. U životu je najnepredvidivija smrt. Nijesam ni pomislio da se ona može desiti Enveru. A može svakom, u svakom trenutku.
Dok smo 2. januara, u Gradskoj kafani u Mostaru, sklapali okvir naših sjećanja na Envera Dizdara, Nino je rekao u jednom trenutku: iako kratko, naše druženje sa njim ostalo je uzvišeno i ni malo potrošeno.
To sjećanje nosimo kao bogatstvo, a ono je toliko da ga možemo dati drugima.
Enver Dizdar je bio čovjek davanja.
Takvi su na dobitku, i poslije smrti.
Bregava je tekla onda i danas, svojim tokom. Ko će zaustaviti rijeke, da sinjeme moru ne hitaju, ko zaboraviti ljude i sjećanje na njih? One koji su mjerili svoju putanju sunčanim hodom, a Enver je bio jedan od tih rijetkih.
Nino mi je ranije pričao, a ovoga puta i dao Enverov tekst T(ko) je izdao Bosnu, objavljen u Oslobođenju 25. februara 2012. godine. Čitao sam ga sa pažnjom, i osjećajem poštovanja, sada već i onog koje pobuđuju mrtvi.
Testamentarno zvuče njegove riječi. Više i bolje od svih političara i političkih analitičara, više i bolje od svih historika, Enver je objasnio sudbinu Bosne, zemlje koju sam nakon tog teksta, a prije toga zbog Kamenog spavača, zavolio zauvijek.
Mir i spokoj neka je duši tvojoj, Envere dragi, zauvijek osunčani kameni spavaču…
Herceg Novi –Mostar
Miraš Martinović
Januara 2013.