(Razgovarao: Gorčin Dizdar)
Dr. Markus Osterrieder rođen je 1961. godine u Minhenu. Studirao je historiju istočne i jugoistočne Evrope, slavensku filologiju, politologiju i ekonomiju na univerzitetima u Minhenu, Toulouseu i Varšavi. 2003. doktorirao je na Ludwig-Maximiilan Univerzitetu u Minhenu. Trenutno radi kao slobodni historičar, publicista i predavač. Autor je nekoliko knjiga i velikog broja članaka o staroperzijskim religijama, srednjovjekovnom kršćanstvu, nastanku savremene Evrope i drugim temama.
U sklopu priprema za višednevni seminar o bogumilstvu koji za 2014. planira Waldorf škola u Sarajevu, Dr. Osterrieder je nekoliko dana boravio u Sarajevu. Ovu priliku iskoristili smo da sa Dr. Osterriederom razgovaramo o njegovom radu i pogledima na problem hereze uopšte i posebno njenog uticaja na srednjovjekovnu Bosnu.
G. Osterrieder, za početak nam recite kako ste se uopšte počeli zanimati za problematiku hereze na srednjovjekovnom Balkanu?
Još sa dvadesetak godina, počeo sam se zanimati za sve „heretičko“, i neko vrijeme proveo u Toulouseu u južnoj Francuskoj, proučavajući tamošnji srednjovjekovni pokret katara. U isto vrijeme, počeo sam studirati slavistiku, i vrlo brzo saznao da je nešto slično postojalo i u slavenskom svijetu. Najprije sam otkrio bugarske bogumile, a onda i Bosansku crkvu, kao nešto kasniji, zasebni oblik kršćanstva. Najviše me je zanimao uticaj bugarsko-makedonskog prostora na kršćanizaciju kako Balkana, tako i tadašnje ruske države. Posebno me je fascinirala knjiga Jordana Ivanova u kojoj je sakupio bogumilske priče i legende. Što se tiče srednjovjekovne Bosne, zanimalo me je pitanje kako je, tokom 14. i 15. stoljeća, u potpunosti nestala Bosanska crkva.
Spomenuli ste pojam „hereze“o kojem se u stručnoj literaturi dosta žustro raspravlja. Možete li nam objasniti šta mislite pod ovim pojmom?
Što se tiče historijskih izvora o katarima i bogumilima, u velikoj većini slučajeva radi se o spisima njihovih neprijatelja. Ja radije ne bih koristio izraz „hereza“, ali činjenica je da vjerovanja koja su im u ovim spisima pripisivana nisu bila u skladu sa tadašnjim zvaničnim učenjem kako katoličke tako ni pravoslavne crkve. Drugačije pitanje, na koje je jako teško odgovoriti, jeste kakva vjerovanja su zaista postojala među pripadnicima ovih pokreta. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo jeste fenomen koji se u zapadnim izvorima naziva consolamentum, tojest duhovno krštenje, a pojavljuje se i u istočnim izvorima. (op. urednika: za razliku od katoličke i pravoslavne crkve, koji krste vodom, bogumili i katari imali su obred duhovnog krštenja, tj. polaganja ruku). Također, vrlo je zanimljiva jedna starija predstava koja je bila prisutna u ranom kršćanstvu, a to je takozvana trihotomija, dakle vjerovanje da se čovjek sastoji od tri elementa: tijela, duha i duše. Ponavljam, ja to ne bih nazvao herezom, jer to za mene nije nikakva hereza, već jednostavno način na koji je to vjerovanje opisivano u izvorima.
Ako se ne radi o herezi, o kakvoj vrsti duhovnog pokreta se radi?
Što se tiče njegovog nastanka, teško je reći bilo šta sa potpunom sigurnošću. Ja sam, na primjer, u jednom izvoru iz 8. stoljeća, koji govori o misiji među Anglo-Saksoncima, naišao na tvrdnju da su irski kršćani poznati po strogosti prema novokrštenim, zahtjevajući da prvo prođu fazu ‘pročišćenja’, da bi tek nakon toga stegli status ‘katarosa’, tojest čistih. Taj izraz se dakle koristio na britanskim otocima nekoliko stoljeća prije nego što se pokret katara pojavio u Francuskoj. Jedini mogući zaključak jeste da je fenomen katarstva puno stariji i da je u ovom slučaju povezan sa keltskom crkvom. Teško je reći odakle su oni primili ovu ideju, ali poznato je da je keltska crkva imala jako dobre odnose sa istokom.
Na području Balkana, mislim da ima istine u tvrdnji da je nekada u 10. stoljeću postojala karizmatična ličnost pod imenom Bogomil ili Bogumil. Ali teško je reći da li je to početak ovog pokreta ili adaptacija nečega što je već postojalo, čiji korijeni sežu još u maniheizam i druge heterodoksne kršćanske pokrete koji su se razvijali u području između Irana i Egipta.
U svakom slučaju, pojavljuju se vjerovanja koja su se u ranoj crkvi podrazumijevala, ali se kasnije, unutar crkava koje su razvijale jaču strukturu, sve više istiskuju. Kasnije, tokom 12. i 13. stojeća, ovi pogledi se u suštini sve više uklanjaju iz takozvanog pravovjernog kršćanstva. Dakle, kod tih „hereza“ se ne radi o pojavi nekih sasvim novih vjerovanja, već o očuvanju elemenata koji su u ranom kršćanstvu bili mnogo rašireniji.
Spomenuli ste maniheizam. Poznato je da su srednjovjekovni evropski izvori „heretičkim“ pokretima često davali epitet „neo-maniheizam“. Možete li nam reći nešto više o ovom jako malo poznatom vjerskom pokretu i njegovoj stvarnoj vezi sa heretičkim pokretima u srednjovjekovnoj Evropi?
Sam osnivač maniheizma, Perzijanac Mani koji je živio u trećem vijeku, sebe je nazivao kršćaninom i isticao da mu je uzor apostol Pavle. Međutim, Mani je također naglašavao da mu je njegov cjelokupan nauk neposredno otkriven, što znači da nije prihvatao ništa što nije i sam spoznao. To se prije svega odnosi na ono što je on nazivao „misterijem svjetlosti i tame“, ideju da je kozmos, dakle materijalni svijet, rezultat međudjelovanja dva principa, svjetolsti i tame. Bitno je naglasiti da to ne znači da su svjetlost i tama strogo odvojeni, na primjer na način da materija predstavlja tamu a duh svjetlost, već se svjetlost i tama međusobno prožimaju unutar same materije. Razvoj maniheizma je historijski dosta dobro dokumentovan; on se proširio putem svile, tako de je u devetom i desetom stoljeću imao sljedbenike od Maroka do Kine. Maniheizam se raširio i na zapadu; već u sedmom vijeku nalazimo manihejske zajednice u današnjoj Španiji.
Ono što je posebno zanimljivo u maniheizmu jeste to što su njegovi sljedbenici, najviše zbog okrutnih progona koje su doživljavali, na neki način apsorbovani u većim vjerskim pokretima, a najviše unutar islama. Činjenica da se islam pokazao kao najsposobniji da u sebi takoreći upije druge vjerske pokrete posebno je zanimljiva ako se uzme u obzir i vjerska situacija u Bosni.
Dakle, ako sam Vas pravilno shvatio, Vi smatrate da je postojao jedan jedinstveni duhovni pokret koji se prostirao od Irana sve do zapadne Evrope?
Što se tiče maniheizma, to je sasvim izvjesno. Međutim, bitno je naglasiti da su untar tog pokreta postojale značajne lokalne razlike. Na primjer, među manihejcima istočnog Irana i zapadne Kine, kršćanski elementi nisu naglašavani u istoj mjeri kao i u Egiptu, gdje je korištena cjelokupna predaja o Isusu, Mariji i apostolima. Maniheizam je imao karakteristiku prilagođavanja postojećim regionalnim vjerskim predstavama; na primjer, u Indiji to su često bile budističke predstave, u Iranu zoroastrijske, što je imalo za cilj da pokaže da je maniheizam nastavak postojećih religija. Umjesto da insistira na tome da donosi novu istinu, sa novim idejama i pojmovima, maniheizam je vlastite predstave pokušao razviti iz već postojećih. To je također dovelo do mogućnosti da čak i kada se, zbog prijetnji i progona, bilo nemoguće izjasniti kao manihejac, ipak bilo moguće i dalje slijediti neke njegove ideje.
Kakvu ulogu unutar tog pokreta zauzima srednjovjekovna Bosna i njena crkva?
Iako se nisam iscrpno bavio tom temom, ono što me je uvijek zanimalo je širi kontekst unutar kojeg se razvilo bosansko kršćanstvo, a to je, oprezno govoreći, neka vrsta proto-humanizma koji je nastajao na prostoru južne Evrope i proširio se u Bosni posredstvom dalamatinske obale. Taj razvoj ima svoje ekonomske korijene, jer je tadašnji Balkan bio povezan sa prvobitnim razvojem sistema daleke trgovine i novih zanimanja poput proizvodnje tkanina, rudarstva i bankarstva. Upravo u takvom kontekstu javlja se nešto kao savremeno shvatanje ličnosti, tojest emancipacija pojedinca i pitanje „unutrašnjeg glasa“, dakle ideja da pojedinac u samom sebi posjeduje neku vrstu moralnog principa koji ne ovisi o spoljašnjim autoritetima.
U vašem radu često naglašavate da su pitanja srednjovjekovne hereze povezana i sa nekim od najzančajnijih problema savremenog čovjeka?
Tu se radi prije svega o dvije stvari sa kojima sam se susretao pri izučavanju hereze. Prva je činjenica da je pobožnost koja se razvijala unutar ovih pokreta nadilazila crkvene podjele, tojest granicu između katoličanstva i pravoslavlja. Ta pobožnost nije nastala pod uticajem vjerskih institucija, već nezavisno, među narodom, kao neka vrsta „narodne pobožnosti“. Ona nije bila bazirana na hijerarhijama vjerskih institucija koje su u tom periodu, 12. i 13. stoljeću, već uveliko bile usmjerene ka izazivanju konflikta sa drugima. Radilo se, dakle, o panevropskom pokretu koji je povezivao dijelove Evrope koji su tek danas, nakon pada „željesne zavjese“, u mogućnosti da se ponovo zbliže.
Druga stvar je činjenica da se unutar ovog katarsko-bogumilskog pokreta po prvi put pojavila jedna, takoreći, moderna koncepcija prema kojoj čovjek treba naći razlog i opravdanje vlastitog djelovanja u samom sebi, a ne u nekom spoljašnjem autoritetu koji definiše šta je pravilno ili kome pojedinac pripada. To je ideja koja je jako relevantna i za današnje vrijeme, za odnos savremenog čovjeka prema društvenim sistemima unutar kojih djeluje.
Koliko vam je poznata umjetnost stećaka i koji je odnos te umjetnosti prema ovom ‘heretičkom’ duhovnom impulsu?
Nisam imao priliku posjetiti mnoge nekropole stećaka, ali njihovu umjetnost poznajem posredno, preko fotografija i crteža. Jako je teško precizno definisati porijeklo umjetnosti stećka. Ali ono što je posebno zanimljivo su motivi koje nalazimo na njima. Sasvim je jasno da su motivi koji se pojavljuju, poput životinja, ljudi, raznih oblika krstova, a prije svega naglasak na broju pet u rozetama ili raširenoj ruci, povezani sa idejama koje su poznate iz južnofrancuske oblasti katara. Ti motivi se ne mogu objasniti konvencionalnim, dogmatskim kršćanskim idejama, ili pak tvrdnjom da se radi o prikazima svakodnevnog života, već je izvjesno da oni imaju duhovnu pozadinu. S obzirom da nemamo nikakve pisane izvore o motivima sa stećaka, postoji opasnost njihovog nepravilnog tumačenja, ali priče i legende koje potiču sa ovih prostora ipak nam omogućavaju da saznamo šta je to na šta nas motivi sa stećaka upućuju.